Svjedočanstvo bračnog para Tržić
Zbog nesuglasica gotovo su otkazali otkazali vlastito vjenčanje, ali Gospodin je ipak imao drugačiji plan.
Josip i Terezija upoznali su se još u adolescentskoj dobi na hodočašću Sisačke biskupije u Mariju Bistricu. S vremenom su oboje postali članovi molitvene zajednice 'Marijine legije' te su sudjelovali u inicijativi '40 dana za život'. Kroz to razdoblje su se prijateljski zbližili do te mjere da su se drugima znali predstavljati kao najbolji prijatelji.
Nakon nekog vremena Josip je Tereziji iskreno priznao da mu se sviđa, na što ona nije reagirala jednakom mjerom. Kako i sama svjedoči; nije tada bila spremna za bilo kakvu vezu. Takav epilog utjecao je na njihovo razdvajanje u kojem se nekoliko godina praktički nisu ni vidjeli. Josip je krenuo raditi, a Terezija je upisala fakultet.
On se istinski posvetio poslu i ostvarenju svoje karijere što je bitno utjecalo na njegov odnos s Bogom. Postepeno se udaljavao od Boga, a sve se više približavao svom cilju da bude uspješan kuhar. U tom razdoblju upao je u teške grijehe te je počeo pušiti i piti. Radio je s renomiranim kuharima u restoranima s Michelinovim zvjezdicama. Sve to bitno je utjecalo na njegov ego, koji je sve više rastao. Bio je i u jednoj svjetovnoj vezi te je s vremenom počeo gubiti grižnju savjest.
Međutim, u jednom trenutku – kako on kaže – Božjom intervencijom, sve je stalo. Vratio se na OPG u rodni Sisak kod svojih roditelja. Počeo je promišljati o životu i pomalo se vraćao na stare staze vjere. U tome mu je značajno pomogao vlč. Ivan Grbešić, preko kojeg je saznao i za Exitus – program koji mu je pomogao da se pomalo vrati na pravi put.
Terezija je, s druge strane, studirala. Također svjedoči kako je osjetila veću slobodu zbog koje je počela češće uživati u izlascima. Ona, doduše, nije poput Josipa odlutala od vjere, ali se na neki način također tražila. Ušla je u vezu s jednim dečkom koji je bio u vjeri i s kojim je živjela čistoću. Kroz cijelo to razdoblje veze osjećala je da nisu jedno za drugo, ali je to ignorirala. Prekinuli su nakon dvije i pol godine, a Terezija ističe kako je stvorila ogromnu emotivnu navezanost prema tom dečku.
To se najviše očitovalo nakon prekida jer je osjećala ogromnu prazninu i samoću te je redovito plakala. U tom teškom razdoblju često je razgovarala s vlč. Ramosom, koji joj je puno pomogao. Ističe i kako je počela aktivnije razmišljati o duhovnom pozivu. No, onda je nakon dugo vremena vidjela Josipa.
"U tom teškom periodu nakon prekida znala sam ići kod vlč. Grbešića na razgovor, kojeg sam tad smatrala svojim drugim duhovnikom. I sjećam se; išla sam na razgovor kod njega i bila sam sva uplakana...i nakon tog razgovora, izlazim iz crkve i ugledam Josipa. Stajao je ispred svog auta, bio je sam i pušio je – što je meni tad bilo katastrofa. Međutim, bilo mi je drago da ga vidim prvi put nakon dugo vremena. Nakon toga smo se vidjeli kada je vlč. Grbešić predslavio Misu za njega i dečke u Exitusu. Tad je taman počinjala inicijativa '40 dana za život' u koju sam bila nešto aktivnije uključena; pa sam Josipa i njegovu ekipu (obraćajući se Josipu) upitala hoće li dolaziti pred bolnicu. Sjećam se da sam točno znala koju je jaknu Josip nosio te kako je bio odjeven. Svidio mi se tad" – zaključuje Terezija. Josip je, s druge strane, tad prolazio kroz svojevrsni period čišćenja.
"Čistio sam se od duha bluda i duha alkoholizma te svega što je bilo u meni. Osobito sam to činio kroz sakrament ispovijedi. Gospodin mi je pokazao, nakon što je prošao taj period čišćenja, da je vrijeme da se javim Tereziji. Tad mi je Gospodin još jače pokazao da Terezija treba biti moja žena, a u tom razdoblju sam i još jače doživio susret sa živim Bogom. I onda sam joj se, nakon toga, ponovno odlučio javiti. Pozvao sam ja na kavu nakon Svete Mise. To je bilo dosta neugodno. Ni ona nije znala što da priča, a nisam ni ja. Ja sam tad čak i pušio, bilo je skroz čudno“ – prisjeća se Josip.
Josip i Terezija postepeno su ulazili u odnos, prvotno kao prijatelji koji su skupa bili u nekim vjerskim inicijativama. Polako su se otvarali jedno drugome te su nakon nekog razdoblja konačno ušli u vezu. Početak veze bio je idiličan. Puno su razgovarali i bili su iznimno zaljubljeni. Nakon početnih leptirića, sve su aktivnije počeli uviđati svoje razlike u karakteru i ponašanju. To im je počelo stvarati probleme. Međutim, unatoč poteškoćama, nisu odustajali od veze. Nakon šest mjeseci, Josip je zaručio Tereziju i ubrzo su se vjenčali.
"Kad smo se zaručili, također nam je bilo teško. Bilo je poprilično puno napada od zloga, koji nam nije dao mira. Kao da nešto nije htjelo da se mi vjenčamo, iako smo oboje osjećali da je to to. Čak smo, pred samo vjenčanje, nekih mjesec dana prije, skoro raskinuli zaruke" – osvrnula se Terezija na teške napasti koje su im otežavale ulazak u brak.
Danas su Terezija i Josip Tržić roditelji jednog djeteta te uskoro očekuju drugo. Unatoč svim protivljenjima, njihova vjera u Gospodina pomogla im je da ne odustanu od braka i onog što im je Nebeski Otac pripremio. Cijelo svjedočanstvo poslušajte ovdje.
*Cilj otvaranja naše rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega djeca, samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu te kako smo ravnopravni u različitosti jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru, na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima, npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.
