Dugovječnost: simbol i prilika

Dugovječnost: simbol i prilika

Dijalog među generacijama neophodan je; tako svačiji život postaje bogatiji u čovještvu, istaknuo je papa Franjo na općoj audijenciji 2. ožujka, nastavljajući katehezu posvećenu starosti.

Autor
Laudato/N.M.
Fotograf
Daniel Ibáñez
Objavljeno:
 
02.03.2022 11:49

 

Papinu katehezu prenosimo u potpunosti:

Čitanje iz Knjige Postanka: ''Ovo je povijest Adamova roda. Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek. Kad je Adamu bilo sto i trideset godina, rodi mu se sin njemu sličan, na njegovu sliku; nadjenu mu ime Šet. Po rođenju Šetovu Adam je živio osam stotina godina te mu se rodilo još sinova i kćeri. Adam poživje u svemu devet stotina i trideset godina. Potom umrije.''

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U biblijskom izvještaju o rodoslovlju prvih roditelja, odmah primjećujemo njihovu ogromnu dugovječnost: govori se o stoljećima! Kada ovdje počinje starost? I što znači da ti stari očevi žive tako dugo nakon što su dobili, rodili djecu? Očevi i sinovi žive zajedno stoljećima! Ova svjetovna kadenca vremena, ispripovijedana u ritualnom stilu, daje odnosu između dugovječnosti i rodoslovlja duboko simboličko značenje, vrlo snažno.

Kao da prijenos ljudskog života, toliko novog u stvorenom svemiru, zahtijeva polaganu i dugotrajnu inicijaciju. Sve je novo, na početku priče o stvorenju koje je duh i život, savjest i sloboda, osjećajnost i odgovornost. Novi život – ljudski život – uronjen u napetost između svog postojanja "na sliku i priliku" Božju i krhkosti njegova smrtnog stanja, predstavlja novost koju treba otkriti. I traži dugo vrijeme inicijacije, u kojem je neophodna međusobna podrška među generacijama, da bi se odgonetnula iskustva i suočila sa zagonetkama života. U ovom dugom vremenu polako se njeguje i duhovna kvaliteta čovjeka. U određenom smislu, svako vremensko razdoblje, u ljudskoj povijesti, iznova nam nudi ovaj osjećaj: kao da se moramo iznova i smireno pozabaviti svojim pitanjima o smislu života, kada se pojavi scenarij ljudskog stanja prepuna novih iskustava i neobjavljenih pitanja.

Naravno, nakupljanje kulturnog pamćenja povećava poznavanje koje je nužno za suočavanje s neobjavljenim pitanjima. Vrijeme prijenosa je smanjeno; ali vremena prilagodbe uvijek traže strpljenje. Višak brzine, koji opsjeda korake u našem životu, čini svako iskustvo površnijim i manje "hranjivim". Mladi su nesvjesne žrtve ovog raskola između vremena sata, koji želi biti spaljen, i vremena života, koje zahtijeva ispravno "kvasanje, dizanje". Dug život omogućuje doživljavanje dugih vremena i štetnost užurbanosti.

Starost zahtijeva sporije ritmove: ali to nisu samo usporena vremena. Mjera tih ritmova otvara svima prostore smisla života nepoznate opsjednutosti brzinom. Izgubiti kontakt sa sporim ritmovima starosti, zatvara ove prostore za sve. U tom kontekstu želio sam uspostaviti Dan baka i djedova, posljednje nedjelje u srpnju. Savez između dviju ekstremnih generacija života – djece i starijih – također pomaže drugoj – mladima i odraslima – da se međusobno povežu kako bi postojanje sviju bilo bogatije čovječnošću. Potreban je dijalog među generacijama. Ako nema dijaloga između mladih i starijih, odraslih, svaka generacija ostaje izolirana i ne može prenijeti poruku. Zamislite, jedna mlada osoba koja nije vezana na svoje korijene, koji su bake i djedovi, ne dobiva snagu koja je potrebna za drvo, a to je snaga koja dolazi iz korijenja. Tako loše raste, oboli. Zbog toga je potrebno ukorijeniti se, kao ljudska potreba: dijalog među generacijama. Upravo dijalog između djedova, baka i unuka, koji su dva ekstrema. Zamislimo grad u kojem je suživot različitih dobnih skupina sastavni dio globalnog projekta njegova staništa. Mislimo na formiranje emotivnih odnosa između starosti i mladosti koji zrače na cjelokupni stil odnosa. Preklapanje generacija postalo bi izvor energije za istinski vidljivu i življenu ljudskost.

Suvremeni grad ima tendenciju biti neprijateljski raspoložen prema starijima (a nije slučajno i prema djeci). Ovo društvo koje nosi u sebi duh odbacivanja, odbacuje brojnu neželjenu djecu i starce. Odbacuje ih, nisu potrebni i korisni, jer su u staračkim domovima. Višak brzine stavlja nas u centrifugu koja nas pomete poput konfeta. Izgubi se cjelokupni pogled zajedništva. Svaki se drži za svoj komad, koji lebdi na tokovima tržišnog grada, za koji su spori ritmovi gubitci, a brzina je novac. Prekomjerna brzina život pretvara u prašinu, ne čini ga intenzivnijim. Mudrost znači izgubiti ''vrijeme''. Kad se vratiš kući i vidiš svoje dijete, sina, kćer, trebaš ''izgubiti vrijeme''. Taj susret, razgovor, temeljan je za društvo. ''Izgubiti vrijeme'' za svoju djecu. I kad se vratiš kući i vidiš djeda, baku koji se pomalo gubi i ne može se više dobro izraziti, budi s njim, s njom, jer tako dobro ''gubiš vrijeme'', jer takvo ''gubljenje vremena'' osnažuje ljudsku obitelj. Potrebno je utrošiti vrijeme, na način koji možda nije uobičajen i dio rutine dana, s djecom i sa starcima, jer oni nam daju drukčiju sposobnost gledanja na život. Pandemija, u kojoj smo još uvijek prisiljeni živjeti, nametnula je, nažalost, vrlo bolno, zaustavljanje na zatupljenom kultu brzine. I u tom su razdoblju bake i djedovi djelovali kao prepreka emocionalnoj "dehidraciji" mališana. Vidljivi savez generacija, koji usklađuje njihova vremena i ritmove, vraća nam nadu da ne živimo uzaludno. I svima vraća ljubav prema našem ranjivom životu, zatvarajući put opsesiji brzinom, koja ju jednostavno proždire. Ključna riječ, pitanje svakomu jest: ''Znaš li utrošiti, 'izgubiti vrijeme' ili si uvijek u žurbi i ne možeš zastati? Znaš li 'izgubiti vrijeme' s djedovima i bakama, sa starijima? Znaš li 'izgubiti vrijeme' igrajući se sa svojom djecom?'' To je temeljno pitanje, razmislite malo. 

Ritmovi starosti nezaobilazan su izvor za poimanje smisla života obilježenog vremenom. Stariji imaju svoj ritam koji nam pomaže. Zahvaljujući tom odnosu sa starijima, određuje nam cilj života za susret s Bogom koje postaje vjerodostojnije: plan koji je skriven u stvaranju ljudskog bića "na Njegovu sliku i priliku" i zapečaćen postajanjem čovjekom Sina Božjeg. Danas je očita veća dugovječnost ljudskog života. To nam nudi priliku da povećamo savez između svih faza života; a pomaže nam i stvaranje saveza sa smislom života u cjelini. Smisao života nije samo u odrasloj dobi, od 25. do 60. godine života. Ne! Smisao života jest sve: od rođenja do smrti. Trebamo biti sposobni imati odnos sa svima i biti privrženi svima. Tako će tvoja zrelost biti bogatija i snažnija. Neka nam Duh Sveti podari inteligenciju i snagu za ovu reformu, jer potrebna je reforma: arogancija vremena na satu mora se pretvoriti u ljepotu životnih ritmova. To je reforma koju trebamo provesti u našim srcima, obiteljima i društvu. Ponovit ću koja treba biti reforma: arogancija vremena na satu treba se pretvoriti u ljepotu životnih ritmova. Neophodan je savez generacija. Društvo u kojem stariji ne razgovaraju s mladima, mladi ne razgovaraju sa starijima, odrasli ne razgovaraju ni sa starcima ni mladima, neplodno je, sterilno društvo, društvo bez budućnosti; društvo koje ne gleda na obzore, već gleda samo sebe i ostaje samo. Neka nam Bog pomogne da nađemo pravu glazbu kako bismo uskladili različite dobi: djeca, starci, odrasli, svi zajedno mogu stvoriti lijepu simfoniju dijaloga.

Hvala. 

 

 

Fotogalerija

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan

Još iz rubrike: