"Bez apostolskog žara, vjera vene"

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas započinjemo novi ciklus kateheza, posvećen hitnoj i odlučujućoj temi za kršćanski život: strast za evangelizaciju, odnosno apostolski žar. To je vitalna dimenzija za Crkvu: zajednica Isusovih učenika zapravo je rođena kao apostolska, misionarska, ne prozelitizam. To trebamo razlikovati od početka. Biti misionar, apostol. Duh Sveti je oblikuje u izlasku, tako da se ne bi povukla u sebe, nego se otvorila, da bi bila zarazni Isusov svjedok, pružajući zrake Njegova svjetla sve do nakraj zemlje. No, može se dogoditi da apostolski žar, želja da se dobrim navještajem Evanđelja dopre do drugih, umanji i postane mlak. Ponekad se čini da pomrači. Kad kršćanski život izgubi iz vida horizont evangelizacije i navještaja, oboli: zatvara se u sebe, postaje samoreferentan, atrofira. Bez apostolskog žara, vjera vene. 

No, poslanje je kisik kršćanskog života: ono ga krijepi i pročišćava. Krenimo, dakle, na put ponovnog otkrivanja evangelizacijske strasti, počevši od Svetoga pisma i nauka Crkve, kako bismo iz izvora crpili apostolski žar. Zatim ćemo se približiti nekim živim izvorima, nekim svjedocima koji su ponovno zapalili strast za Evanđeljem u Crkvi, kako bi nam pomogli ponovno zapaliti vatru koju Duh Sveti uvijek želi zapaliti u nama. Danas bih želio započeti pomalo znakovitom evanđeoskom epizodom – pozivom apostola Mateja, koji smo čuli, kako ga on sam pripovijeda u svom Evanđelju (usp. 9,9-13).

Sve počinje s Isusom koji "ugleda", kaže tekst, "čovjeka". Rijetki su vidjeli Mateja onakvog kakav jest: poznavali su ga kao onoga koji je "sjedio za poreznim stolom" (r. 9). On je zapravo bio ubirač poreza, onaj koji je skupljao poreze za Rimsko Carstvo koje je okupiralo Palestinu. Drugim riječima, bio je kolaboracionist, izdajica naroda. Možemo zamisliti kakav su prijezir ljudi osjećali prema njemu: bio je "carinik". Ali u Isusovim očima, Matej je čovjek sa svojim slabostima i svojom veličinom. Pazite na ovo: Isus se ne zaustavlja na pridjevima. On uvijek traži imenice. Kažu: "Ovaj je poreznik, ovaj grješnik“. To su pridjevi. Isus ide prema osobi, gleda srce. To je muškarac, žena. On gleda bit, osobu, a ne ono što mu se pridaje. I dok između Mateja i njegova naroda postoji odmak, udaljenost, Isus mu se približava jer svakoga čovjeka Bog ljubi. I tog nezahvalnika. Dapače, On je došao zbog takvih. I u Evanđelju to kaže: "Došao sam zbog grješnika, ne zbog pravednika.“ Taj prekrasan Isusov pogled koji vidi drugoga, tko god on bio, kao primatelja ljubavi, početak je evangelizacijske strasti. Sve polazi od ovog pogleda koji učimo od Isusa.

Možemo se zapitati: kakav je naš pogled prema drugima? Koliko puta vidimo njegove mane, a ne njegove potrebe? Koliko puta etiketiramo ljude zbog onoga što rade ili misle? Čak i kao kršćani kažemo: "Je li on naš ili nije?" To nije Isusov pogled: On svakoga uvijek gleda s milosrđem i naklonošću. I kršćani su pozvani činiti poput Krista, ugledajući se na Njega, osobito na takozvane "daleke“. Zapravo, izvještaj o Matejevu pozivu završava Isusovim riječima: "Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike" (r. 13). A ako se osjećamo pravednima, daleko je od Isusa. Isus se približava našim ograničenjima i slabostima kako bi nas ozdravio.

Dakle, sve počinje Isusovim pogledom. Vidio je jednog čovjeka, Mateja, nakon čega slijedi drugi odlomak – pokret. Najprije ga pogleda ("Isus ga pogleda“), a zatim pokret. Matej je sjedio za poreznim stolom i Isus mu je rekao: "Hajde za mnom." I on "ustane i pođe za njim" (r. 9). Primijetimo da se u tekstu naglašava da je “ustao”. Zašto je ovaj detalj tako važan? Jer u ono vrijeme, tko je sjedio, imao je vlast nad drugima koji su stajali pred njim kako bi ga slušali ili, kao u ovom slučaju, da plate porez. Ukratko, tko je sjedio, imao je vlast.

Prvo što Isus čini jest odvajanje Mateja od moći – od sjedenja da prima druge; On ga pokreće prema drugima; da napusti položaj nadmoći kako bi ga izjednačio s njegovom braćom i otvorio mu horizonte služenja. To je ono što Krist čini i to je temeljno za kršćane. Mi, Isusovi učenici, mi Crkva, sjedimo li čekajući da ljudi dođu ili znamo ustati, krenuti s drugima tražiti druge? To je nekršćanska posesivnost: "Ja sam tu, neka drugi dođu k meni." Ne, ti ih idi tražiti, učini ti prvi korak. 

Pogled, kretanje i na kraju cilj. Nakon što je ustao i pošao za Isusom, kamo će Matej otići? Mogli bismo pomisliti da, promijenivši život tog čovjeka, Učitelj ga vodi prema novim susretima, novim duhovnim iskustvima. Ne, ili barem ne odmah. Najprije Isus odlazi u  njegovu kuću. Matej priređuje "veliku gozbu" na koju dolazi "veliko mnoštvo carinika", ljudi koji su kao on (Lk 5,29). Matej se vraća u svoje okruženje, ali vraća se promijenjen i s Isusom. Njegov apostolski žar ne počinje na novom, čistom i idealnom mjestu, nego tamo gdje živi, s ljudima koje poznaje.

Evo poruke za nas: ne smijemo čekati da budemo savršeni i da prijeđemo dug put slijedeći Isusa kako bismo ga svjedočili. Naš navještaj počinje danas, tamo gdje živimo. I ne počinje pokušavajući uvjeriti druge, nego svjedočeći svaki dan o ljepoti Ljubavi koja nas je pogledala i podigla. I ako komuniciramo tu ljepotu govoreći drugima o sebi, već smo oni koji naviještamo Gospodina. Ne ideologiju, nego Isusa – povezati Isusa i ljude. Ne da ih mi uvjerimo, već da ih Gospodin uvjeri.

Kao što nas je papa Benedikt poučio: "Crkva nije prozelitistička. Ona se razvija privlačnošću." (Homilija na inauguracijskoj Misi V. Generalne konferencije latinskoameričkog i karipskog episkopata, Aparecida, 13. svibnja 2007.). Nemojmo to zaboraviti. Kada vidite kršćane prozelitiste, koji "propovijedaju", uvjeravaju ljude, pozivaju ih – to nisu kršćani. To su pogani preodjeveni u kršćane. Crkva ne raste zbog prozelitizma, već zbog privlačnosti. Sjećam se u jednoj bolnici u Buenos Airesu, časne sestre koje su tamo radile morale su otići jer ih je bilo malo, nisu više mogle voditi bolnicu. Došla je jedna druga zajednica sestara Koreanki. Stigle su, primjerice, u ponedjeljak, preuzele bolnicu od sestara i u utorak došle posjetiti bolesnike, ali nisu znale ni riječi španjolskoga. Govorile su samo korejski. Bolesnici su bili sretni i govorili su kako su sestre dobre. "A što ti je časna sestra rekla? Ništa, ali mi je govorila pogledom.“ Donijele su Isusa, ne sebe. Učinile su to pogledom i djelima, gestama.

Prenijeti Isusa, ne sebe. To je privlačnost, suprotno od prozelitizma. Ovo privlačno i radosno svjedočanstvo cilj je kojemu nas Isus vodi svojim pogledom ljubavi i izlaženjem koje Njegov Duh budi u srcu. Razmislimo je li naš pogled poput Isusova – pogled koji privlači ljude i približava ih Crkvi. Razmislimo. Hvala!

Na kraju audijencije Sveti Otac pozvao je sve okupljene da ostanu nekoliko trenutka u molitvi i tišini pred ikonom Djevice Marije od Naroda koja se nalazi u dvorani gdje je bila audijencija, a časti se u Bjelorusiji, moleći, kako je sam rekao, "za mir u toj dragoj zemlji".