"Bez Duha Gospodnjeg nema kršćanskog života"

Homiliju Svetoga Oca prenosimo u cijelosti.

''Duh Gospodnji na meni je'' (Lk 4,18): ovim retkom započelo je Isusovo propovijedanje i Riječ koju smo danas čuli ima svoj početak u tom retku, tj. u tim Isusovim riječima. (usp. Iz 61,1). U početcima je, dakle, Duh Gospodnji.

I upravo o Njemu danas želim razmišljati s vama, draga subraćo svećenici. Jer bez Duha Gospodnjeg nema kršćanskog života, i bez Njegova pomazanja nema svetosti. On je protagonist i lijepo je danas, na dan rođenja (ustanovljenja) svećeništva, prepoznati da je On ishodište (korijen) naše službe, života i vitalnosti svakog pastira. Upravo nas sveta majka Crkva uči ispovijedati da Duh Sveti ''oživljava – daje život'' (Nicejsko-carigradsko vjerovanje), kao što je Isus potvrdio kad je rekao: ''Duh je onaj koji oživljuje'' (Iv 6,63); učenje koje je potom preuzeo i apostol Pavao, koji piše kako ''slovo ubija, a Duh oživljuje'' (2 Kor 3,6) te je govorio o ''zakonu Duha života u Kristu Isusu'' (Rim 8,2). Bez njega ni Crkva ne bi bila živa Kristova zaručnica, nego čisto vjerska organizacija; ne bi bila Tijelo Kristovo, nego tek ljudskim rukama izgrađen hram. Kako onda graditi Crkvu ako ne polazeći od činjenice da smo ''hramovi Duha Svetoga'' koji ''prebiva u nama'' (usp. 1 Kor 6,19; 3,16)? Ne možemo ga ostaviti izvan kuće ili ga parkirati u nekom području (zoni) pobožnosti. Svaki dan trebamo govoriti: ''Dođi, Duše Sveti, jer bez Tvoje snage nema ništa u čovjeku'' (Antifona na svetkovinu Duhova).

"Duh Gospodnji na meni je." Svatko od nas to može reći; to nije pretpostavka, nego stvarnost, jer svaki kršćanin, osobito svaki svećenik, može učiniti svojima ove riječi: ''Jer me Gospodin pomaza'' (Iz 61,1). Braćo, bez zasluga, čistom milošću, primili smo pomazanje koje nas je učinilo očevima i pastirima u svetom Božjem narodu. Zadržimo se onda na ovom aspektu Duha: pomazanju.

Nakon prvog 'pomazanja' koje se dogodilo u Marijinoj utrobi, Duh je sišao na Isusa na rijeci Jordanu. Nakon toga, kako objašnjava sveti Bazilije, ''svako [Kristovo] djelovanje ostvarivalo se uz suprisutnost Duha Svetoga'' (Spir. 16,39). Snagom toga pomazanja On je, naime, propovijedao i činio znakove, na temelju toga je ''snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala'' (Lk 6,19). Isus i Duh uvijek surađuju, tako da su poput dviju Očevih ruku (usp. Irenej, Adv. haer. IV,20,1.) koje nas, ispružene prema nama, grle i podižu. I po njima su naše ruke bile označene, pomazane Duhom Kristovim. Da, braćo moja, Gospodin nas nije samo izabrao i pozvao: On je ulio u nas pomazanje svoga Duha, istoga Onoga koji je sišao nad apostole.

Zagledajmo se, dakle, u njih, u apostole. Isus ih je odabrao i na Njegov poziv ostavili su barke, mreže, kuću. Pomazanje Riječi promijenilo je njihove živote. S entuzijazmom su slijedili Učitelja i počeli propovijedati, uvjereni da će kasnije činiti još veća djela; dok nije došla Pasha. Ondje se činilo da je sve stalo: došlo je do toga da su zanijekali i napustili Učitelja. Pomirili su se sa svojom nedostatnošću i shvatili da ga nisu razumjeli: Rečenica ''Ne znam čovjeka o kom govorite!'' (Mk 14,71), koju je Petar nakon posljednje večere izrekao u dvorištu velikog svećenika, nije samo impulzivna (nepromišljena) obrana, nego priznanje duhovnog neznanja: on i ostali možda su očekivali uspješan život od Mesije koji je privlačio mnoštvo i činio čudesa, ali nisu prepoznali sablazan križa, koji je smrvio njihovu sigurnost. Isus je znao da oni (apostoli) ne mogu sami, i zbog toga im je obećao Duha – Branitelja. I upravo je to 'drugo pomazanje', na Pedesetnicu, ono što je preobrazilo učenike, dovevši ih da pasu stado Božje, a ne više sami sebe. To je bilo pomazanje vatrom koje je ugasilo njihovu religioznost usredotočenu na njih same i na njihove vlastite sposobnosti: nakon što je prihvatio Duha, Petrovi strahovi i oklijevanja su nestali; Jakov i Ivan gorjeli su od želje da daruju svoj život, prestaju tražiti počasna mjesta (usp. Mk 10,35-45); drugi (apostoli) više nisu u strahu zatvoreni u Cenacolu, nego izlaze i postaju apostoli u svijetu.

Braćo, sličan itinerarij obuhvaća naš svećenički i apostolski život. I mi smo imali prvo pomazanje, koje je započelo pozivom ljubavi koja nam je otela (ukrala) srce. Zbog toga smo napustili privezišta (dio obale koji služi za siguran privez barki i brodova), i na taj istinski entuzijazam spustila se snaga Duha koji nas je posvetio. Zatim, sukladno Božjem vremenu, svakomu dođe pashalna etapa, koja označava trenutak istine. I to je trenutak krize, koja ima različite oblike. Svakomu se, prije ili kasnije, dogodi da doživi razočaranja, poteškoće i slabosti, s idealom koji kao da se istrošio u zahtjevima stvarnosti. Dođe do toga da se uvlači određena rutina i neka iskušenja, prije teško zamisliva, koja čine vjernost neugodnijom negoli prije. Ova etapa predstavlja odlučujući greben za one koji su primili pomazanje. Može se izaći loše, klizeći prema određenoj prosječnosti, puzeći umorno u 'normalnost', gdje se uvlače tri opasne napasti: napast kompromisa, pri čemu se zadovoljava onim što se može učiniti; zatim napast surogata (nadomjestka), pri čemu se pokušavamo 'napuniti' nečim drugim, a ne svojim pomazanjem; napast obeshrabrenja, pri čemu se, nezadovoljni, iz inercije (tromosti) ide naprijed. I tu je veliki rizik: dok izgled ostaje netaknut, dolazi do povlačenja u sebe i pokušava se bezvoljno živjeti; miris pomazanja više se ne osjeti u životu i srce se, obavijeno razočaranjem, ne širi, nego se skuplja.

No, ova kriza također može postati prekretnica za svećeništvo, ''odlučujuća faza duhovnog života, u kojoj se mora napraviti konačni izbor između Isusa i svijeta, između herojske naravi djelotvorne ljubavi i prosječnosti, između križa i određenog blagostanja, između svetosti i tek poštene vjernosti vjerskoj obvezi''. (R. VOILLAUME, La seconda chiamata, u: S. STEVEN, La Seconda chiamata. Il coraggio della fragilità, Bologna 2018, 15.) To je blagoslovljeni trenutak u kojemu smo, poput učenika na Uskrs, pozvani biti ''dovoljno ponizni da priznamo da smo pobijeđeni od poniženog i raspetog Krista, te da pristanemo započeti novi hod, put Duha, vjere i jake ljubavi i bez iluzija'' (Isto, str. 24). To je chairos (pogodno vrijeme ili pogodni trenutak) u kojem se otkriva ''da se ne svodi sve na napuštanje barke i ribarskih mreža da bi se slijedilo Isusa neko vrijeme, nego se traži ići sve do Kalvarije, prihvatiti njezinu pouku i plodove, i ići uz pomoć Duha Svetoga do kraja života koji mora završiti u savršenstvu božanske ljubavi'' (Isto, str. 16). Uz pomoć Duha Svetoga: vrijeme je, za nas kao i za apostole, za 'drugo pomazanje', gdje primamo Duha ne temeljem entuzijazma naših snova, već temeljem krhkosti naše stvarnosti. To je pomazanje koje u dubini čini istinu, koje dopušta Duhu da pomaže naše slabosti, naše poteškoće, naša nutarnja siromaštva. Tada pomazanje miriše iznova: po Njemu, a ne po nama.

Put do toga jest priznati istinu o vlastitoj slabosti. Na to nas potiče ''Duh istine'' (Iv 16,13), koji nas pokreće da gledamo u dubinu svog bića i da se zapitamo: ''Ovisi li moje ispunjenje o mojoj vještini, o ulozi koju vršim, o komplimentima koje primam, o karijeri koju gradim, o poglavarima ili suradnicima, o udobnosti koju si mogu zajamčiti, ili o pomazanju koje ispunja mirisom moj život?'' Braćo, svećenička zrelost dolazi od Duha Svetoga, ona se ostvaruje kada On postaje protagonist našega života. Tada sve mijenja perspektivu, pa i razočaranja i gorčine, jer više nije riječ o tome da težimo biti bolje popravljanjem nečega, nego o tome da se, bez ikakve zadrške, predamo Onomu koji nas je oplodio svojim pomazanjem i želi sići u nas do samog kraja (u dubinu bića). Tada ponovno otkrivamo da duhovni život postaje slobodan i radostan, ne kada se spašavaju forme i kada se šije zakrpa, nego kada se inicijativa prepusti Duhu i, prepušteni Njegovim nacrtima, spremni smo služiti gdje i kako se od nas traži. Naše svećeništvo ne raste krpanjem, nego prelijevanjem!

Ako dopustimo da Duh Istine djeluje u nama, sačuvat ćemo pomazanje, jer laži koje smo u napasti živjeti izaći će na vidjelo. A Duh koji "nečiste umiva" neumorno će nas poticati da "ne zaprljamo pomazanje", ni malo. Pada mi na pamet ona rečenica iz Knjige Propovjednikove, koja kaže: "Uginula muha usmrdi mirisno ulje" (10,1). Istina je, svaka dvoličnost koja se uvuče opasna je: ne treba ju tolerirati, nego ju treba iznijeti na svjetlo Duha. Jer ako "podmuklije od svega je srce, jedva popravljivo" (Jr 17,9), Duh Sveti, On jedini, liječi nas od nevjernosti (usp.Hoš 14,5). Za nas je to neotuđiva borba: nužno je, kako je napisao sveti Grgur Veliki, da se ''tko god naviješta Božju riječ najprije posveti svom vlastitom životnom putu, da bi potom, crpeći iz vlastitog života, učio što i kako reći. [...] Neka se nitko ne usuđuje reći izvana ono što prethodno nije čuo unutra''. (Propovijedi u Ezekielu, I,X,13-14). A Duh je unutarnji učitelj kojeg treba slušati, znajući da ne postoji ništa od nas što On ne želi pomazati. Braćo, čuvajmo pomazanje: zazivanje Duha nije povremena praksa, već svakodnevno disanje. Ja, posvećen od Njega, pozvan sam uroniti u Njega, dopustiti Njegovu svjetlu da uđe u moje neprozirnosti kako bih ponovno otkrio istinu o tome tko sam. Dopustimo da nas On potakne da se borimo protiv laži koje se komešaju u nama; i dopustimo da nas On preporodi u klanjanju, jer kad se klanjamo Gospodinu, On izlijeva svoga Duha u naša srca.

''Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla...'', nastavlja proroštvo, biti blagovjesnikom, proglasiti oslobođenje, ozdravljenje i milost (usp. Iz 61,1-2; Lk 4,18-19): jednom riječju, donijeti sklad tamo gdje ga nema. Nakon što sam vam govorio o pomazanju, želio bih vam reći nešto o skladu koji iz njega proizlazi. Doista, Duh Sveti jest sklad. Prije svega na nebu: sveti Bazilije objašnjava da je "svu tu nadnebesku i neizrecivu harmoniju u službi Božjoj i u međusobnoj simfoniji nadkozmičkih sila, nemoguće očuvati osim autoritetom duha" (Spir. XVI, 38.) A onda i na zemlji: u Crkvi On je zapravo taj "božanski i glazbeni sklad, harmonija" (In Ps. 29,1.) koja sve veže. Pobuđuje različitost karizmi i ponovno ih sjedinjuje, stvara sklad koji se ne temelji na homogenizaciji, nego na kreativnosti ljubavi. Tako se stvara  sklad među mnogima. Tijekom godina Drugog vatikanskog koncila, dar Duha, jedan je teolog objavio studiju u kojoj o Duhu ne govori u jednini, nego u množini. Pozvao je da o Njemu razmišljamo kao o božanskoj Osobi, ne toliko u jednini, već u 'množini', poput 'mi od Boga', 'mi od Oca i Sina', jer On je njihova veza, On je sam po sebi sklad, zajedništvo, sloga (usp. H. MÜHLEN, Der Heilige Geist als Person. Ich – Du – Wir, Münster in W., 1963).

Stvaranje sklada jest ono što On želi, posebno preko onih na koje je izlio svoje pomazanje. Braćo, izgradnja sklada među nama nije toliko dobra metoda kako bi crkvene strukture bolje napredovale, to nije stvar strategije ili ljubaznosti: to je unutarnji zahtjev života Duha. Griješimo protiv Duha koji je zajedništvo kad postajemo, čak i olako, oruđem podjela; i igra na ruku Neprijatelju, koji ne izlazi na vidjelo i voli glasine i insinuacije, potiče podjele i konzorcije, hrani nostalgiju za prošlošću, nepovjerenje, pesimizam, strah. Pazimo, molim vas, da ne uprljamo pomazanje Duha i ruho majke Crkve nejedinstvom, polarizacijama, bilo kakvim nedostatkom ljubavi i zajedništva. Sjetimo se da Duh, 'Božji mi', preferira oblik zajednice: otvorenost prema vlastitim potrebama, poslušnost u odnosu na ukuse, poniznost u odnosu na zahtjeve.

Sklad nije vrlina jedna od, ona je više. Sveti Grgur Veliki piše: ''Koliko vrijedi krepost sloge govori činjenica da bez nje sve ostale vrline ne vrijede apsolutno ništa'' (Propovijed o Ezekielu I,VIII,8.) Pomozimo jedni drugima, braćo, sačuvati sklad, počevši ne od drugih, nego svatko od sebe; pitajući se: u mojim riječima, u mojim komentarima, u onomu što govorim i pišem, postoji li pečat Duha ili svijeta? Mislim i na dobrotu svećenika: ako ljudi i u nama nađu nezadovoljne i mrzovoljne ljude koji kritiziraju i upiru prstom, gdje će vidjeti sklad? Koliki ne prilaze i udaljavaju se jer se u Crkvi ne osjećaju dobrodošli i voljeni, nego sumnjičavo gledani i osuđivani! U Božje ime, primajmo i opraštajmo, uvijek! I zapamtimo da nervoza i prigovaranje, osim što ne donose ništa dobro, kvare navještaj, jer protusvjedoče Bogu koji je zajedništvo i sklad. Nadasve, to se ne sviđa Duhu Svetomu, za kojega nas apostol Pavao potiče da ga ne rastužujemo (usp. Ef 4,30).

Braćo, ostavljam vam ove misli koje su mi u srcu i završavam upućujući vam jednostavnu i važnu riječ: hvala. Hvala vam na vašem svjedočanstvu i na vašoj službi; hvala za skriveno dobro koje činite, za oprost i utjehu koju dajete u ime Božje; hvala vam za vašu službu, koja se često odvija uz mnogo truda i malo priznanja. Neka vas Duh Božji, koji ne ostavlja razočaranima one koji se u Njega uzdaju, ispuni mirom i dovrši ono što je u vama započeo, da budete proroci Njegova pomazanja i apostoli sklada.