"Bez razboritosti, lako je poći krivim putem"

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Poslušat ćemo današnju katehezu kojom ćemo nastaviti niz o manama i vrlinama. Zamolio sam monsinjora da ju pročita jer ja još uvijek ne mogu. Hvala. 

Draga braćo i sestre, dobar dan! 

Današnja kateheza posvećena je vrlini razboritosti. Ona, zajedno s pravednošću, jakošću i umjerenošću, tvori takozvane stožerne vrline, koje nisu isključivo povlastica kršćana, već pripadaju baštini drevne mudrosti, posebice grčkih filozofa. Stoga je jedna od najzanimljivijih tema u opusu susreta i inkulturacije bila upravo ona o vrlinama.
U srednjovjekovnim spisima predstavljanje vrlina nije jednostavno nabrajanje pozitivnih osobina duše. Vraćajući se klasičnim autorima u svjetlu kršćanske objave, teolozi su zamislili sedmerac vrlina – tri teološke i četiri stožerne – kao neku vrstu živog organizma, gdje svaka vrlina  ima skladan prostor koji može zauzeti. Postoje bitne vrline i dodatne vrline, kao što su nosivi stupovi, tanji stupovi i kapiteli. Možda ništa poput arhitekture srednjovjekovne katedrale ne može prenijeti ideju o skladu koji je u čovjeku i njegovu neprekidnom stremljenju ka dobru.

Dakle, započnimo s razboritosti. To nije vrlina plašljive osobe, koja uvijek oklijeva što poduzeti. Ne, to bi bilo pogrješno tumačenje. To nije ni samo oprez. Pružiti prvenstvo razboritosti znači da je čovjekovo djelovanje u rukama njegove inteligencije i slobode. Razborita osoba je kreativna: ona promišlja, vrednuje, nastoji razumjeti složenost stvarnosti i ne dopušta da ju preplave emocije, lijenost, pritisak iluzije.

U svijetu kojim prevladava privid, površne misli, banalnost, kako dobra tako i zla, drevna lekcija o razboritosti zaslužuje da bude obnovljena.
Sveti Toma ga je, slijedeći Aristotela, nazvao "recta ratio agibilium". To je sposobnost upravljanja djelima kako bi ih se usmjerilo ka dobru; zbog toga ima nadimak "kočijaš vrlina". Razborita je ona osoba koja je sposobna birati: dokle god stoji u knjigama, život je uvijek lak, ali usred vjetrova i valova svakodnevice nešto je sasvim drugo. Često smo nesigurni i ne znamo kojim putem krenuti. Tko je razborit, ne bira nasumce: prije svega zna što želi, promišlja o situacijama, traži savjete i širokom vizijom i unutarnjom slobodom bira kojim će putem krenuti. To ne znači da ne može pogriješiti, na kraju krajeva uvijek ostajemo ljudi; ali barem će izbjeći velika zastranjenja. Na žalost, u svakoj sredini ima onih koji probleme odbacuju površnim šalama ili uvijek pokreću polemike. Razboritost je, pak, odlika onih koji su pozvani upravljati: zna da je upravljanje teško, da ima raznih gledišta i da ih mora nastojati uskladiti, da treba činiti dobro ne nekima, nego svima.

Razboritost također uči da je, kako kažu, "najbolji neprijatelj dobra". Previše revnosti u nekim situacijama može dovesti do katastrofe: može uništiti konstrukciju koja bi zahtijevala postupnost; može iznjedriti sukobe i nesporazume; može čak izazvati nasilje.

Razborita osoba zna sačuvati sjećanje na prošlost, ne zato što se boji budućnosti, već zato što zna da je tradicija baština mudrosti. Život se sastoji od neprestanog preklapanja starog i novog, i nije dobro uvijek misliti da svijet počinje od nas, da se s problemima moramo suočavati počinjući od nule. Razborita osoba je i dalekovidna. Nakon što se odlučimo za cilj kojem želimo težiti, moramo osigurati sva sredstva da ga postignemo.

Brojni odlomci iz Evanđelja pomažu nam odgajati razboritost. Na primjer: razborit je onaj koji svoju kuću gradi na stijeni, a nerazborit je onaj koji ju gradi na pijesku (usp. Mt 7,24-27). Mudre su one djevice koje donesu ulje za svoje svjetiljke, a lude one koje ga ne nose (usp. Mt 25,1-13). Kršćanski život spoj je jednostavnosti i oštroumnosti. Pripremajući svoje učenike za poslanje, Isus ih upućuje: „Ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“ (Mt 10,16). Kao da želi reći da Bog ne želi samo da budemo svetci, On želi da budemo inteligentni svetci, jer bez razboritosti lako je poći krivim putem!