Blaženi José Gregorio Hernández Cisneros, liječnik siromašnih i apostol mira
Katehezu Svetog Oca, koju je izrekao na općoj audijenciji srijedom u Vatikanu, prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U našim katehezama nastavljamo susretati strastvene svjedoke navještaja Evanđelja. Prisjetimo se da je ovo niz kateheza o apostolskom žaru, o volji i zanosu pronošenja Evanđelja.
Danas se selimo u Latinsku Ameriku, točnije u Venezuelu, kako bismo upoznali lik laika, blaženog Joséa Gregorija Hernándeza Cisnerosa. Rođen je 1864. godine. Vjeru je primio prvenstveno od svoje majke, prema vlastitim riječima: ''Majka me je od kolijevke učila krjeposti, pomogla mi je da rastem u spoznaji Boga i dala mi ljubav kao putokaz.'' Zapamtimo, mame su one koje prenose vjeru. Ona se prenosi dijalektom, tj. jezikom majki, dijalektom kojim mame znaju govoriti svojoj djeci. Majke, budite pažljive da vjeru prenesete tim majčinskim dijalektom.
Ljubav je bila zvijezda vodilja koja je vodila život blaženog Joséa Gregorija: bio je dobra i radosna osoba, vedre naravi, obdaren izuzetnom inteligencijom; postao je liječnik, sveučilišni profesor i znanstvenik. Ali prije svega bio je liječnik blizak najslabijima, toliko da je u domovini bio poznat kao "liječnik siromaha". Uvijek se brinuo o siromašnima. Od bogatstva novca više je volio ono bogatstvo Evanđelja, potrošivši svoj život kako bi pomogao potrebitima. U siromasima, u bolesnima, u migrantima, u patnicima, José Gregorio vidio je Isusa, a uspjeh koji nikada nije tražio u svijetu dobio je, i nastavlja dobivati, od ljudi koji ga nazivaju "svetcem puka", "apostolom ljubavi" , "misionarom nade". Lijepa imena! "Svetac puka", "apostol ljubavi" , "misionar nade".
José Gregorio bio je ponizan, ljubazan i uslužan čovjek. A u isto vrijeme bio je vođen nutarnjom vatrom, željom da živi služeći Bogu i drugima. Vođen tim žarom, nekoliko je puta pokušao postati redovnik i svećenik, ali u tome su ga spriječile razne zdravstvene poteškoće. Međutim, njegova tjelesna slabost nije ga navela da se povuče u sebe, nego da postane liječnik još osjetljiviji na potrebe drugih; prionuo je uz Providnost i ojačan u duši usmjerio se snažnije na ono bitno. To je apostolska revnost: ona ne slijedi vlastite težnje, nego raspoloživost za Božje planove. Tako je blaženik shvatio da će brigom za bolesne provoditi Božju volju u djelo, pomažući patnike, dajući nadu siromasima, svjedočeći vjeru ne riječima, nego primjerom. Stoga je prihvatio medicinu kao svećeništvo: ''svećeništvo ljudske boli'' (M. Yaber, José Gregorio Hernández: Médico de los Pobres, Apóstol de la Justicia Social, Misionero de las Esperanzas, 2004., 107). Važno je ne trpjeti pasivno, već, kako kaže Sveto pismo: ''Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima.'' (usp. Kol 3,23).
No, zapitajmo se: odakle Joséu Gregoriju sav taj entuzijazam, sav taj žar? Iz jedne sigurnosti i iz jedne snage. Sigurnost je bila Božja milost. Pisao je da "ako na svijetu ima dobrih i loših, loši su jer su sami postali takvima: ali oni dobri dobri su samo s pomoću Božjom" (27. svibnja 1914.). Prije svega osjetio je potrebu za milošću, koju je nalazio u onima koji prose po ulicama i imao je prijeku potrebu za ljubavlju. Snaga iz koje je crpio bila je bliskost s Bogom. Božja milost i bliskost s Bogom. Bio je čovjek molitve: svakoga dana išao je na Misu.
U doticaju s Isusom, koji se prinosi na oltaru za sve ljude, José Gregorio osjetio je poziv da prinese svoj život za mir.
Započinjao je Prvi svjetski rat. Tako dolazimo do 29. lipnja 1919.: posjećuje ga prijatelj i nalazi vrlo radosnog. José Gregorio doznao je da je potpisan sporazum kojim se završavao rat. Njegova žrtva je prihvaćena i kao da je osjetio da je time njegov zadatak na zemlji završen. Toga je jutra, kao i obično, bio na Misi i izišao je na ulicu kako bi donio lijekove bolesnoj osobi. No, dok je prelazio cestu, udarilo ga je vozilo; bio je odvezen u bolnicu, i umro je izgovarajući ime Djevice Marije. Njegov ovozemaljski put završio je na taj način, na ulici, vršeći djelo milosrđa, i u bolnici, gdje je svoje djelovanje učinio remek-djelom dobrote.
Braćo i sestre, pred ovim svjedokom zapitajmo se: što ja činim pred Isusom prisutnim u siromasima u mojoj blizini, pred onima koji najviše trpe u svijetu? Kako me dotiče primjer Joséa Gregorija? On nas potiče da se posvetimo velikim društvenim, ekonomskim i političkim pitanjima današnjice. Mnogi o tome govore, mnogi ogovaraju, mnogi kritiziraju i govore da je sve loše. Ali, kršćanin nije pozvan to činiti, nego radije baviti se time, zaprljati ruke: prije svega, kako nam je rekao sveti Pavao, moliti (usp.1 Tim 2,1-4), a zatim se angažirati, ali ne u ogovaranju, ne, ogovaranje je pošast, već u promicanju dobra, izgradnji mira i pravde u istini. I to je apostolski žar, to je naviještanje Evanđelja, to je kršćansko blaženstvo: "Blago mirotvorcima" (Mt 5,9). Idimo naprijed, putem blaženog Joséa Gregorija, laika, liječnika, čovjeka svakodnevice kojega je apostolski žar potakao na konkretan život pun ljubavi kroz cijeli njegov život.
