Božja ljubav oslobađa od smrti

Papa Franjo u bazilici sv. Petra u Vatikanu slavio je svetu Misu za sve kardinale i biskupe koji su preminuli u protekloj godini. Papinu homiliju prenosimo u cijelosti.

''Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje'' (Lk 23,42). Ovo su posljednje riječi koje je Gospodinu uputio jedan od dvojice s Njim razapetih. Ne izgovara ih učenik, jedan od onih koji su pratili Isusa ulicama Galileje i dijelili s Njim kruh na Posljednjoj večeri. Čovjek koji se obraća Gospodinu je zločinac. Onaj koji ga je susreo tek na kraju života; onaj čije ime ne znamo.

Posljednji udisaji ovog stranca u Evanđelju postaju dijalog pun istine. Dok je Isus "ubrojen među zlikovce" (Iz 53,12), kao što je prorekao Izaija, pojavljuje se neočekivani glas koji kaže: ''mi po pravdi primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini'' (Lk 23,41). I baš je tako. Ovaj osuđeni čovjek predstavlja sve nas, možemo mu dati svoje ime. Iznad svega, njegovu molbu možemo učiniti svojom: "Isuse, sjeti me se". Održi me živim u svom sjećanju. Nemoj me zaboraviti!

Razmišljajmo o ovom činu: sjećati se. Sjećanje znači "nositi u srcu", ponovno staviti u srce. Taj čovjek, razapet s Isusom, silnu bol pretače u molitvu: ''Uzmi me u svoje Srce, Isuse''. Ne pita to srceparajućim glasom, glasom poraženog čovjeka, nego tonom punim nade. To je sve što zločinac koji umire kao učenik u posljednjem trenutku želi: on traži gostoljubivo srce. To je sve što mu je važno, sada kada je gol pred smrću. I Gospodin uslišava molitvu grješnika, do kraja, kao i uvijek. Probodeno bolom, Kristovo se Srce otvara kako bi spasilo svijet: ono prima, umirući, glas onih koji umiru. Isus umire s nama, jer umire za nas.

Nevino Raspelo odgovara na poziv krivog Raspela: "Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju" (Lk 23,43). Isusovo sjećanje je djelotvorno, jer je bogato milosrđem. Dok čovjekov život propada, Božja ljubav oslobađa od smrti. Tada je osuđeni otkupljen; stranac postaje drug; kratki susret na križu trajat će zauvijek u miru.

Isus misli na one koji su bili razapeti pored Njega. Njegova briga, sve do Njegova posljednjeg daha, nuka nas na razmišljanje: zapravo postoje različiti načini da se sjetimo ljudi i stvari. Možemo se sjetiti nepravde, sjetiti se nedovršenog posla, sjetiti se prijatelja i protivnika. Kakvi su ljudi koje nosimo u svom srcu? Kako se sjećamo onih koji prolaze pored nas kroz životne događaje? 

Draga braćo, obraćajući se Božjem Srcu, ljudi svih vremena mogu se nadati spasenju, pa makar "u očima se bezbožničkim čini da oni umiru" (Mudr 3,2). Gospodinovo sjećanje čuva cijelu povijest: On je suosjećajan i milosrdan Sudac. S tom vjerom molimo za kardinale i biskupe koji su umrli u posljednjih dvanaest mjeseci. Danas naše sjećanje postaje podrška za ovu našu braću. Izabrani članovi Božjeg naroda bili su kršteni u Kristovu smrt (usp. Rim 6,3), da uskrsnu s Njim. Bili su pastiri i uzori stada Gospodnjega (usp. 1 Pt 5,3). Neka sada sjednu za Njegov stol, nakon što su lomili Kruh života na zemlji. Voljeli su Crkvu: molimo da zauvijek uživaju u društvu svetih. Radujemo se, s čvrstom nadom, da ćemo se radovati s njima u raju. Isuse, sjeti nas se! Ponovimo tri puta: Isuse, sjeti nas se! Isuse, sjeti nas se! Isuse, sjeti nas se!