'Čuvajmo se učinkovitosti, zaustavite mahnitu utrku koja diktira naš dnevni raspored'

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Isusov stav koji primjećujemo u Evanđelju današnje liturgije (Mk 6,30-34) pomaže nam shvatiti dva važna aspekta života. Prvi je odmor. Apostolima, koji se vraćaju s poslanja i s oduševljenjem počinju govoriti o svemu što su učinili, Isus nježno upućuje poziv: 'Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo' (r. 31).

Na taj način Isus nam daje dragocjenu pouku. Iako se raduje kad vidi svoje učenike sretne zbog čudesa koja su se po propovijedanju dogodila, ne zadržava se na komplimentima i pitanjima, već brine o njihovu fizičkom i unutarnjem umoru. Želi ih upozoriti na opasnost koja uvijek vreba i na nas: dopustiti da nas preuzme mahnitost djelovanja, padanje u zamku aktivizma, gdje su najvažniji rezultati koje imamo i osjećaj da smo apsolutni protagonisti.

Koliko se često to događa i u Crkvi: prezaposleni smo, trčimo, mislimo da sve ovisi o nama i na kraju riskiramo zanemariti Isusa. Zato On poziva svoje učenike da pođu malo na samotno mjesto, na stranu, s Njim. To nije samo fizički odmor, to je i odmor srca. Budući da nije dovoljno 'odspojiti žicu', trebam se stvarno odmoriti. A da bismo to učinili, moramo se vratiti u bit stvari: zaustaviti se, šutjeti, moliti, kako ne bismo s trke posla prešli na trku odmora. Isus nije podlijegao potrebama mnoštva, već se svakog dana, prije svega, povlačio u molitvu, u tišinu, u bliskost s Ocem.

Njegov nježni poziv 'Odmorite se' trebao bi nas pratiti: čuvajmo se učinkovitosti, zaustavite mahnitu utrku koja diktira naš dnevni raspored. Naučimo se zaustaviti, isključiti mobitel, da bismo gledali ljude u oči, njegovali tišinu, promatrali prirodu, obnavljajući sebe u razgovoru s Bogom.

Međutim, Evanđelje pripovijeda da se Isus i učenici nisu mogli odmarati kako bi željeli. Ljudi ih pronalaze i hrle odasvud. U tom trenutku Gospodin suosjeća s njima. Evo drugog aspekta: suosjećanje. Ganut, Isus se posvećuje mnoštvu i nastavlja poučavati (usp. rr. 33-34). Zvuči kao kontradikcija, ali zapravo nije. Zapravo, samo ono srce koje ne dopušta da ga preuzme ubrzanost, može suosjećati, odnosno da ne bude važan sam sebi i da mu nije bitno samo ono što treba činiti, već primijetiti druge, njihove rane, njihove potrebe. Suosjećanje se rađa u kontemplaciji.

Ako naučimo istinski se odmarati, postajemo sposobni za istinsko suosjećanje; ako gajimo kontemplativni pogled, nastavit ćemo svoje aktivnosti bez grabežljivog stava onih koji žele sve posjedovati i konzumirati; ako ostanemo u kontaktu s Gospodinom i ne umrtvimo najdublji dio nas, stvari koje ćemo činiti ne će imati moć oduzeti nam dah i proždrijeti nas. Potrebna nam je 'ekologija srca' koja se sastoji od odmora, kontemplacije i suosjećanja. Iskoristimo ljetno vrijeme za to!

Sada zamolimo Mariju, koja je njegovala tišinu, molitvu i kontemplaciju, da uvijek ima nježno suosjećanje za nas, svoju djecu.