''Danas Krist svakome od nas ponavlja: 'Hrabro samo! Ja sam! Ne boj se!'''

Nagovor pape Franje prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
    
Današnje Evanđelje pripovijeda o posebnom Isusovu čudu: On noću hoda po vodama Galilejskog jezera u susret učenicima koji plove čamcem (usp. Mt 14,22-33). Zašto je Isus to učinio? Možda iz hitne i nepredvidive potrebe, da pomogne svojima kojima je protivan vjetar prepriječio put? Sam Isus bio je taj koji je sve isplanirao, koji im je rekao da navečer isplove, čak ih je, kaže tekst, "prisilio" (usp. r. 22). Možda da im pokaže veličinu i moć? No, Isus nije takav. Pa, zašto je onda tako učinio?

Iza hoda po vodi postoji indirektna poruka nama koju moramo shvatiti. U to su se vrijeme, zapravo, velika vodena prostranstva smatrala sjedištima zlih sila kojima čovjek nije mogao ovladati; ponori su bili simbol kaosa, osobito ako su bili uzburkani olujom. Podsjećali su na tamu podzemlja. Sada se učenici nalaze usred jezera, po mraku: boje se da ne potonu, da ne budu uvučeni u zlo. I tu dolazi Isus koji hoda po vodi, odnosno iznad tih sila zla, i govori svojim učenicima: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" (r. 27). To je smisao znaka: zle sile, koje nas plaše i koje ne možemo nadvladati, Isus ih mijenja. On, hodajući po vodi, želi nam reći: "Ne bojte se, ja ću pod noge staviti vaše neprijatelje": ne ljude, oni nisu neprijatelji, nego smrt, grijeh, đavla: te neprijatelje On za nas gazi.

Danas Krist svakome od nas ponavlja: "Hrabro samo! Ja sam! Ne boj se! Hrabro, jer sam tu, jer više nisi sam u uzburkanim vodama života.'' Dakle, što učiniti kada se nađemo na pučini, na milost i nemilost protivnih vjetrova? Što učiniti kada se bojimo, kada vidimo samo tamu i osjećamo se izgubljeno? Dvije stvari koje učenici čine u Evanđelju: zazivaju Isusa i primaju ga u lađu.

Zazivaju: Petar hoda malo po vodi prema Isusu, ali onda se uplaši, počne tonuti i tada zavapi: "Gospodine, spasi me!" (r. 30). Lijepa je ova molitva, kojom izražavamo sigurnost da nas Gospodin može spasiti, da pobjeđuje naše zlo i naše strahove. Ponavljajmo i mi, osobito u trenutcima oluje: ''Gospodine, spasi me!''

Zatim učenici primaju Isusa u lađu. Tekst kaže da, čim je ušao u lađu, "vjetar utihnu" (r. 32). Gospodin zna da lađu života, kao i lađu Crkve, napadaju protivni vjetrovi i da je more po kojem plovimo često uzburkano. On nas ne čuva od težine plovidbe, naprotiv – Evanđelje to naglašava – tjera, prisiljava svoje da odu: to jest, poziva nas da se suočimo s poteškoćama, tako da i one postanu mjesta spasenja, prilike za susret s Njim. Zapravo, On nam u trenutcima tame dolazi u susret, tražeći da ga primimo, kao one noći na jezeru.

Dakle, zapitajmo se: kako se ponašam u strahu? Idem li naprijed sam, svojom snagom, ili zazivam Gospodina? I kakva je moja vjera? Vjerujem li da je Krist jači od valova i protivnih vjetrova? Nadasve: plovim li s Njim? Primam li ga, pravim li mu mjesta u lađi života, povjeravam li mu kormilo? Marijo, Zvijezdo mora, pomozi nam, na tamnim putovima života, tražiti Isusovo svjetlo.