Dopustimo da nada Uskrsa proklija u našem životu i u svijetu

Vazmeno bdijenje predvodio je kardinal Giovanni Battista Re.

Obred je započeo u predvorju bazilike svetog Petra blagoslovom ognja i uskrsne svijeće. Nakon procesije prema oltaru, uz upaljenu uskrsnu svijeću i pjevanje Exulteta, uslijedilo jr Bogoslužje riječi i Krsno bogoslužje, tijekom kojih je  kardinal Giovanni Battista Re podijelio sakramente kršćanske inicijacije troje novo krštenika.

Prijevod izrečene homilije prenosimo u cijelosti:

"Ovo je noć kada uskrsna svijeća polako ide prema oltaru. Ovo je noć kada pjevanje himana otvara naša srca za radost, jer je zemlja "preplavljena tako velikim sjajem: svjetlost vječnog Kralja pobijedila je tamu svijeta" (Uskrsni navještaj). Na kraju noći događa se ono što je upravo naviještenu u Evanđelju (vidi Lk 24,1-12): božansko svjetlo uskrsnuća se pali, a Uskrs Gospodnji događa se prilikom izlaska sunca. S prvim zrakama svitanja vidimo da je veliki kamen, postavljen na Isusovu grobu, prevrnut i da neke žene dolaze na to mjesto noseći veo žalosti. Tama obavija učenike zbunjenošću i strahom. Sve se događa noću.

Vazmeno nas bdijenje podsjeća da svjetlo uskrsnuća osvjetljava put korak po korak, bez buke se probija u tamu povijesti i diskretno svijetli u našim srcima. Takva je ponizna vjera, bez imalo trijumfalizma. Uskrs nije spektakularan događaj kojim Bog potvrđuje sama sebe te nas obvezuje da vjerujemo u njega; ovo nije cilj do kojeg Isus lako dolazi, zaobilazeći Kalvariju; niti ga mi ne možemo živjeti s lakoćom i bez unutarnjeg kolebanja. Naprotiv, Uskrsnuće je poput malih izdanaka svjetlosti koji malo-pomalo, bez buke, krče svoj put, ponekad još uvijek pod prijetnjom noći i nevjere.

Taj nas Božji “stil” oslobađa apstraktne religioznosti, koja nas zavodi mišlju da Gospodnje uskrsnuće sve rješava na čaroban način. Naprotiv: ne možemo slaviti Uskrs, a da ne računamo na noći koje nosimo u svojim srcima i sa sjenama smrti koje se često nadvijaju nad svijetom. Krist je pobijedio grijeh i uništio smrt, ali se u našoj zemaljskoj povijesti još uvijek nastavlja ostvarivati snaga njegova uskrsnuća. I to ostvarivanje, ispunjavanje je poput klice  svjetla, povjereno da ga čuvamo i damo da raste.

Braćo i sestre, ovo je poziv koji, osobito u jubilejskoj godini, trebamo snažno osjetiti u sebi: dopustimo da nada Uskrsa proklija u našem životu i u svijetu!

Kad još osjećamo teret smrti u svome srcu, kad vidimo kako sjene zla i dalje glasno kracaju  svijetom, kad u vlastitom tijelu i društvu osjećamo rane sebičnosti i nasilja – ne gubimo hrabrost, vratimo se navještaju ove noći: svjetlo polako obasjava i kad smo u tami; nada u novi život i svijet konačno oslobođen, čeka nas; novi početak može nas iznenaditi, iako nam se katkada čini nemogućim – jer Krist je pobijedio smrt.

Ova poruka, koja širi srce, ispunja nas nadom. U uskrsnulome Isusu imamo sigurnost da su naša osobna povijest i hod čovječanstva – premda još uvijek uronjeni u noć u kojoj su svjetla prigušena – u Božjim rukama; a On nas, u svojoj velikoj ljubavi, neće pustiti da posrnemo i neće dopustiti da zlo ima posljednju riječ. U isto vrijeme, ta nada, koja je već ispunjena u Kristu, za nas ostaje i cilj kojemu težimo: povjerena nam je kako bismo postali vjerodostojni svjedoci te kako bi Kraljevstvo Božje našlo put do srca žena i muškaraca našega vremena.

Kako nas podsjeća sveti Augustin: „Uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista označava novi život za one koji vjeruju u Njega; a vi trebate duboko upoznati i oponašati to otajstvo Njegove smrti i uskrsnuća u svome životu.” (Govor 231, 2) Živjeti Uskrs u svakodnevici i postati glasnici nade, graditelji nade, dok vjetrovi smrti još uvijek pušu oko nas.

To možemo činiti riječima, svakodnevnim malim gestama, odlukama nadahnutima Evanđeljem. Cijeli naš život može postati prisutnost nade. Želimo to biti za one koji nemaju vjere u Gospodina, za one koji su izgubili put, za one koji su odustali ili su pritisnuti teretom života; za one koji su sami ili su se zatvorili u svoju bol; za sve siromašne i potlačene na Zemlji; za ponižene i ubijene žene; za nerođenu i zlostavljanu djecu; za žrtve rata. Svima i svakome donosimo nadu Uskrsa!

Volim se prisjetiti jedne mističarke iz 13. stoljeća, Hadewijch iz Antwerpena, koja, nadahnuta Pjesmom nad pjesmama, opisujući bol zbog odsutnosti Ljubljenoga, zaziva povratak ljubavi da bi – kako kaže – „moja tama mogla doživjeti prekretnicu” (Hadewijch, Pjesme, Viđenja, Pisma, Genova 2000, 23).

Uskrsli Krist je konačna prekretnica ljudske povijesti. On je nada koja ne tamni. On je ljubav koja nas prati i nosi. On je budućnost povijesti, krajnje odredište prema kojem idemo, kako bismo bili primljeni u onaj novi život u kojem će sam Gospodin otrti svaku našu suzu, i „više neće biti smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli” (Otk 21,4). I tu nadu Uskrsa, tu „prekretnicu u tami”, pozvani smo navijestiti svima.

Sestre i braćo, uskrsno je vrijeme doba nade. „Još uvijek ima straha, još uvijek postoji bolna svijest o grijehu, ali također probija i svjetlo. […] Uskrs donosi radosnu vijest jer, iako stvari u svijetu izgledaju sve gore, zlo je već poraženo. Uskrs nam daje mogućnosti navještaja da, iako se Bog čini dalekim i mi smo zaokupljeni tolikim sitnicama, naš Gospodin hoda s nama. […] Mnogo je zraka nade koje osvjetljuju put našega života.” (H. Nouwen, Molitve iz tišine. Put nade, Brescia 2000, str. 55-56)

Otvorimo prostor svjetlu Uskrsloga! I postat ćemo graditelji nade za svijet."