"Druga vrsta inteligencije: inteligencija Križa - koja ne kalkulira, nego ljubi"

Braćo i sestre,

u središtu Vazmenog trodnevlja kuca srce, srce Velikog petka. Između bjeline večere Gospodnje i one njegova uskrsnuća, liturgija prekida kromatski kontinuitet bojeći sva ruha u crveno i pozivajući naša osjetila da se usuglase u intenzivnim i dramatičnim tonovima najveće ljubavi.

Inteligencija križa

Danas nas liturgija poziva na šutnju i sabranost, jer je to dan kada nam se uzima Zaručnik. Na Veliki petak Crkva zastaje u klanjanju i razmišlja ne o Božjem neuspjehu, nego o njegovoj tajanstvenoj pobjedi u paradoksalnom obliku, obliku križa, kako su već navijestila proročka pisma: "Gle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma!" (Iz 52,13).

U doba kao što je naše, tako bogato novim inteligencijama — umjetnim, računalnim, prediktivnim - predviđajućim — otajstvo Kristove muke i smrti nudi nam drugu vrstu inteligencije: inteligenciju Križa, koja ne kalkulira, nego ljubi; koja ne podešava, nego daje samu sebe. Inteligencija koja nije umjetna, već duboko relacijska, jer je potpuno otvorena Bogu i drugima. U svijetu u kojem nam se čini da nam algoritmi govore što da želimo, što da mislimo, pa čak i tko da budemo, Križ nam vraća slobodu autentičnog izbora, koji se ne temelji na učinkovitosti, već na ljubavi koja se u potpunosti predaje.

Zbog toga je liturgija započela u ozračju velike tišine i bolne svečanosti: sa služiteljima koji su ležali na zemlji i cijelim pukom okupljenim u molitvi. Ovi su stavovi potrebni da bi se u Kristovoj muci prepoznala ona inteligencija ljubavi u kojoj je sažeto spasenje svijeta.

On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti (Heb 5, 7 – 9)

Čovjek se pred ovim riječima može samo začuditi i užasnuti. Ali kako "uslišan"? Kako Bog sluša molitve pune boli i očaja? Ako Otac nije poštedio svoga Sina od smrti, kako će se ponašati prema nama kad mu prikažemo sve svoje suze?

U stvarnosti, dobro znamo kako je Otac odlučio uslišati molitvu Sina: nije ga poštedio muke na križu, već mu je dopustio da na tom oltaru postane Spasitelj svijeta. Bog Krista nije poštedio patnje, nego je pružio snagu njegovu srcu, učinivši ga sposobnim prepustiti se zahtjevima najveće ljubavi, one koja ne posustaje ni pred neprijateljima.

Izraz "potpuna napuštenost", kojim Poslanica Hebrejima opisuje Kristovo stanje, mogao bi se prevesti i kao sposobnost da se s povjerenjem prihvati ono što se događa, da se dobro prihvati čak i ono što se u početku čini neprijateljskim ili neshvatljivim. U svojoj muci Krist nije jednostavno proživio događaje, već ih je prihvatio s takvom slobodom da ih je preobrazio u put spasenja. Put koji ostaje otvoren svakome tko je voljan potpuno vjerovati Ocu, dopuštajući da ga vodi njegova volja čak i u najmračnijim prolazima.

Potom bismo se željeli usredotočiti na tri trenutka muke u kojima nam sam Gospodin Isus svojim riječima pokazuje kako možemo živjeti s punim povjerenjem u Boga, a da ne prestanemo biti protagonisti vlastite povijesti.

"Ja sam"

U Getsemanskom vrtu, kada se vojnici i stražari pojavljuju s Judom, da ga uhite, znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te ih upita: »Koga tražite?« Odgovore mu: »Isusa Nazarećanina.« Reče im Isus: »Ja sam!« A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica. Kad im dakle reče: »Ja sam!« – oni ustuknuše i popadaše na zemlju. (Iv 18, 4 -6)

Tek nakon drugog pitanja - koje dobiva isti odgovor kao i prvo - Isus se predaje i dopušta da ga odvedu. Ovo je način na koji nam evanđelist daje razumjeti da Isus nije bio samo uhićen, nego je besplatno ponudio svoj život, kao što je već najavio: "Nitko mi ga ne uzima, nego ga sam od sebe polažem" (Iv 10,18).

U trenucima kada naš život doživi neku poteškoću – bolni nepredviđeni događaj, teška bolest, kriza u odnosima – i mi se možemo pokušati prepustiti Bogu s istim povjerenjem, prihvaćajući ono što nas uznemiruje i čini se prijetećim. Kako se to može učiniti? Korak naprijed. Prilazeći prvi susretu sa stvarnošću. Ovakav stav gotovo nikada ne mijenja tijek događaja – zapravo, Isus je odmah nakon toga uhićen – ali ako živimo s vjerom u Boga i povjerenjem u povijest koju On vodi, to nam omogućuje da ostanemo iznutra slobodni i postojani. Samo tako teret života postaje lakši, a patnja, ostajući stvarna, prestaje biti beskorisna i počinje rađati život.

"Žedan sam"

Dok se približava smrti, visi na drvetu križa, Riječ Božja objavljuje svu njegovu žeđ: nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. (Iv 19, 28 – 29)

Isus ne umire prije nego što je očitovao – bez imalo srama – svu svoju potrebu. Oprašta se od povijesti čineći jednu od najčovječnijih, a ujedno i najtežih gesta: tražeći ono što sami sebi nismo u stanju dati. Tijelo Kristovo, lišeno svega, očituje najljudskiju potrebu: da bude ljubljeno, prihvaćeno, slušano. I upravo u tom trenutku, tako bitnom i razoružanom, konačno se susreću čovjekova žeđ i Božja ljubav.

I nama postaje moguće dobro prebroditi one trenutke kada postane jasno da sami sebi nismo dovoljni. Kad nas bol, umor, usamljenost ili strah ogole, dolazimo u iskušenje da se zatvorimo, ukočimo, glumimo samodostatnost. Ali tu se otvara prostor za najistinskiju ljubav: onu koja se ne nameće, već prepušta da joj se pomogne. Tražiti ono što nam je potrebno i dopustiti drugima da nam to daju možda je jedan od najviših i najponiznijih oblika ljubavi. Da bismo to učinili, moramo napustiti svaki ponos, ali i sve iluzije da se sami možemo spasiti. Prihvatiti potrebu ne kao slabost koju treba sakriti, već kao istinu u kojoj treba živjeti. I shvatiti da ne možemo — i ne želimo — živjeti sami.

"Svršeno je"

Nakon što je uzeo ono što mu je ponuđeno...Isus reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh. (Iv 19, 30)

Isus ispovijeda ispunjenje svoje — i naše — ljudskosti u trenutku u kojem nam, lišen svega, odlučuje dati svoj život i svoj duh u potpunosti. To nije pasivna predaja, već čin vrhunske slobode, koji prihvaća slabost kao mjesto gdje ljubav postaje potpuna. Nije autonomija ili velika postignuća ono što daje smisao životu, već sposobnost pretvaranja ograničenja u prilike za davanje. Tom gestom Isus nam otkriva da nije snaga ta koja spašava svijet, nego slabost ljubavi koja ništa ne zadržava.

Vrijeme u kojem živimo, obilježeno mitom performansa i zavedeno idolom individualizma, bori se da trenutke poraza ili pasivnosti prepozna kao moguća mjesta ispunjenja. Kad nam križ oduzme dah i onesposobi nas, skloni smo se osjećati pogrešnim, neprikladnim i na krivom mjestu. Pa se opiremo, stišćemo zube, u nadi da ćemo brzo pobjeći iz stanja u kojem se osjećamo kao u zatvoru. Posljednje riječi raspetoga Isusa nude nam još jedno tumačenje: one nam pokazuju koliko života može poteći iz onih trenutaka u kojima, bez ičega što treba učiniti, zapravo ostaje ono najljepše: konačno darovati sebe.

Potpuno povjerenje

Sveti nas je Otac želio uvesti u ovaj jubilej podsjećajući nas da je Krist sidro naše nade, s kojim možemo ostati čvrsto povezani, zatežući uže vjere koje nas s njim povezuje od našeg krštenja. Moramo, međutim, iskreno priznati da nije nimalo lako "očuvati čvrstu ispovijest vjere" (Hebrejima 4,14), osobito kada dođe trenutak križa. Kada nas zahvati zlo, kada nas pohodi patnja, kada se osjećamo sami ili napušteni, ponavljanje Kristovih riječi čini se kao nemoguća gesta.

Zbog toga će uskoro biti važno prihvatiti poziv poslanice Hebrejima: pristupiti križu s punim povjerenjem, prepoznajući u njemu "Prijestolje milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!" (Hebrejima 4,16). Učinit ćemo to na krajnje trijezan, ali dubok način: neki od nas će tiho prići drvu kako bi častili otajstvo koji ono sadrži. U ovom trenutku klanjanja imat ćemo priliku obnoviti naše puno povjerenje u način na koji je Bog odabrao da spasi svijet i također ćemo se moći pomiriti sa sudbinom muke, smrti i uskrsnuća s kojima će se naš život suočiti.

To ne znači da će strah nestati, ili da će put odjednom postati siguran. To samo znači da danas, u srcu ovog Jubileja, mi kršćani biramo križni put kao jedini mogući smjer svog života. Znamo dobro da naša snaga neće biti dovoljna da završimo ovo putovanje, ali Duh Sveti, koji je već ispunio naša srca slatkom nadom, priskočit će u pomoć našoj slabosti da nas podsjeti na ono najvažnije: kao što smo bili ljubljeni, tako ćemo moći ljubiti prijatelje pa čak i neprijatelje. Tada ćemo svjedočiti jedinoj istini koja spašava svijet: Bog je naš Otac. A svi smo mi sestre i braća u Kristu Isusu Gospodinu našem.