Duh Sveti vodi Božji narod ususret Isusu, našoj nadi

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas, ovom katehezom, započinjemo ciklus razmatranja koji ima za temu ''Duh Sveti i zaručnica (koja je Crkva). Duh Sveti vodi Božji narod ususret Isusu, našoj nadi." Proći ćemo ovaj put prolazeći tri velika razdoblja povijesti spasenja: Stari zavjet, Novi zavjet i vrijeme Crkve. Uvijek imajući pogled uprt u Isusa, našu nadu.

U ovim prvim katehezama o Duhu u Starom zavjetu ne ćemo se baviti "biblijskom arheologijom". Umjesto toga, otkrit ćemo da je ono što je dano kao obećanje u Starom zavjetu u potpunosti ostvareno u Kristu. Bit će to kao da pratimo put sunca od zore do podneva.

Počnimo prvim dvama retcima cijele Biblije, koji kažu ovako: ''U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama'' (Post 1,1-2). Duh Božji nam se ovdje javlja kao tajanstvena sila koja čini da svijet prijeđe iz svog početnog, bezobličnog, pustog i mračnog stanja u svoje uređeno i skladno stanje. Duh stvara sklad, sklad u životu i svijetu. Drugim riječima, On je taj koji nas potiče da idemo iz kaosa u kozmos, odnosno iz zbrke u nešto lijepo i uređeno. To je, naime, značenje grčke riječi 'kosmos', kao i latinske riječi 'mundus', odnosno nešto lijepo, uredno, čisto, skladno. Jer Duh je sklad!

Ovo još uvijek nejasno upućivanje na djelovanje Duha Svetoga u stvaranju razjašnjeno je nakon objave. U Psalmu čitamo: "Gospodnjom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova'' (Ps 33,6); i opet: ''Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje'' (104,30).

Ova linija razvoja postaje vrlo jasna u Novom zavjetu, koji opisuje intervenciju Duha Svetoga u novom stvaranju, koristeći se slikama koje čitamo o postanku svijeta: golubica koja lebdi nad vodama Jordana pri krštenju Isusovu (usp. Mt 3,16); Isus koji u Gornjoj sobi dahne u učenike i kaže: "Primite Duha Svetoga" (Iv 20,22), kao što je Bog u početku dahnuo u Adama (usp. Post 2,7).

Apostol Pavao uvodi novi element u ovaj odnos između Duha Svetoga i stvorenja. Govori o svemiru koji "uzdiše i muči se u porođajnim bolima " (usp. Rim 8,22). Pati zbog čovjeka koji ga je podvrgao "ropstvu raspadljivosti" (usp. rr. 20-21). To je stvarnost koja nas se izbliza i dramatično tiče. Apostol vidi uzrok patnje stvorenja u pokvarenosti i grijehu čovječanstva koji ga je odvukao u njegovu otuđenost od Boga. To vrijedi i danas kao i onda. Vidimo pustoš koju je čovječanstvo napravilo i nastavlja činiti stvorenome, posebno onom dijelu koji ima najveći kapacitet za iskorištavanje njegovih resursa.

Sveti Franjo Asiški pokazuje nam izlaz, povratak u sklad stvaralačkog Duha: put razmatranja i pohvale. Siromašak je želio da se iz stvorenja uzdigne pjesma hvale Stvoritelju. Prisjetimo se: ''Hvaljen budi, Gospodine moj…'', pohvale sv. Franje Asiškog.

Jedan psalam kaže ovako: ''Nebesa slavu Božju kazuju'' (Ps 18,2) – ali oni trebaju muškarca i ženu kako bi dali glas ovom njihovu nijemom vapaju. I u "Svet si" u sv. Misi svaki put ponavljamo: "Puna su nebesa i zemlja tvoje slave". One su, tako reći, "trudne", ali im trebaju ruke dobre babice da rode ovu njihovu hvalu.

Naš je poziv u svijetu, podsjeća nas Pavao, biti "na hvalu slave njegove" (Ef 1,12). Radi se o stavljanju radosti kontemplacije ispred posjedovanja. I nitko se nije više radovao stvorenjima od Franje Asiškog, koji nije želio posjedovati ni jedno od njih.

Braćo i sestre, Duh Božji, koji je u početku kaos pretvorio u kozmos, djeluje kako bi se ta preobrazba dogodila u svakom čovjeku. Preko proroka Ezekiela Bog obećava: ''Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas... Duh svoj udahnut ću u vas'' (Ez 36,26-27). Jer naše srce nalikuje na onaj pusti i mračni ponor iz prvih redaka Knjige Postanka. U njoj se miješaju suprotni osjećaji i želje: tjelesni i duhovni. Svi smo mi, u određenom smislu, to "kraljevstvo koje se samo u sebi podijelilo" o kojem Isus govori u Evanđelju (usp. Mk 3,24). Postoji, možemo tako reći, oko nas vanjski kaos: društveni i politički. Sjetimo se brojnih ratova, djece koja nemaju hrane, brojne društvene nepravde. To je izvanjski kaos. Ali, postoji i unutarnji kaos, unutar svakog od nas. Prvo se ne može izliječiti ako ne počnemo liječiti drugo! Braćo i sestre, učinimo nešto kako bi od naše nutarnje konfuzije stvorili nutarnju jasnoću Duha Svetoga. To može učiniti Božja snaga, a mi trebamo otvoriti srca kako bi On to mogao učiniti.

Neka ovo razmišljanje pobudi u nama želju za iskustvom Duha Stvoritelja. Više od tisućljeća Crkva nam stavlja u usta molitvu kojom zazivamo: ''Veni, Creator Spiritus! Dođi, Stvorče, Duše Svet! Pohodi duše vjernika. Ispuni srca koja si stvorio nebeskom milošću." Zamolimo Duha Svetoga da dođe u nas i učini nas novima, novošću Duha.

Hvala.