Duhovna oporuka pape Benedikta XVI.

Dok se u ovaj kasni sat svoga života osvrćem na desetljeća koja sam prošao, najprije vidim koliko razloga za zahvalnost imam. Zahvaljujem ponajprije samomu Bogu, darivatelju svakoga dobrog dara, koji mi je dao život i vodio me kroz razne trenutke zbunjenosti, pridižući me svaki put kad bih se ponovno poskliznuo i dajući mi uvijek nanovo svjetlo svoga lica. Gledajući unazad, vidim i razumijem da su i mračni i naporni dijelovi ovoga puta bili za moje spasenje i da me je upravo u njima On dobro vodio.
   Zahvaljujem svojim roditeljima koji su mi u teškom vremenu dali život i koji su mi, uz velike žrtve, svojom ljubavlju priredili prekrasan dom koji poput jasne svjetlosti obasjava sve moje dane do danas. Jasna vjera moga oca naučila je nas djecu vjerovati i, kao putokaz, uvijek je bila čvrsta usred svih mojih znanstvenih stečevina; duboka privrženost i velika dobrota moje majke nasljeđe su na kojem nikad ne mogu dovoljno zahvaliti. Moja mi je sestra desetljećima nesebično i s ljubavlju pomagala; moj brat uvijek mi je krčio put jasnoćom svojih prosudbi, svojom snažnom odlučnošću i vedrinom srca. Bez njegova neprestanog prethođenja i praćenja, ne bih mogao pronaći pravi put.
   Od srca zahvaljujem Bogu za brojne prijatelje, muškarce i žene, koje je On uvijek stavljao uz mene; za suradnike u svim razdobljima moga puta; za učitelje i učenike koje mi je On dao. Sve ih sa zahvalnošću povjeravam Njegovoj dobroti. I želim zahvaliti Gospodinu za moju prekrasnu domovinu u predalpskoj Bavarskoj, u kojoj sam uvijek gledao kako blista sjaj samoga Stvoritelja. Zahvaljujem ljudima moje domovine jer sam u njima uvijek iznova mogao doživjeti ljepotu vjere. Molim da naša zemlja ostane zemlja vjere i molim vas, dragi sunarodnjaci: ne dopustite da vas odvrate od vjere. I na kraju zahvaljujem Bogu za svu ljepotu koju sam mogao doživjeti u svim razdobljima svoga puta, posebno u Rimu i Italiji koja je postala moja druga domovina.
   Sve one koje sam na bilo koji način povrijedio, od srca molim za oproštenje.
   Ono što sam prije rekao svojim sunarodnjacima, sada govorim svima u Crkvi koji su mi povjereni u službi: ostanite čvrsti u vjeri! Ne dajte se zbuniti! Često se čini da znanost – prirodne znanosti s jedne strane i povijesna istraživanja (osobito egzegeza Svetoga pisma) s druge strane – mogu ponuditi nepobitne rezultate suprotne katoličkoj vjeri. Doživio sam preobrazbe prirodnih znanosti od davnina i mogao sam ustanoviti kako su prividne sigurnosti protiv vjere nestale, pokazujući da nisu znanost, već filozofska tumačenja samo prividno pripadajući znanosti; kao što je i vjera u dijalogu s prirodnim znanostima naučila bolje razumjeti granice dosega svojih tvrdnji, a time i svoju specifičnost.
   Već šezdeset godina pratim put teologije, posebice biblijskih znanosti, i s promjenom različitih generacija vidio sam kako se ruše teze koje su se činile nepokolebljivima, pokazujući da su obične  hipoteze: liberalna generacija (Harnack, Jülicher itd.), egzistencijalistička generacija (Bultmann itd.), marksistička generacija. Vidio sam i vidim kako se razumnost vjere pojavila i ponovno izranja iz klupka pretpostavki. Isus Krist doista jest put, istina i život – a Crkva, sa svim svojim nedostatcima, zaista jest Njegovo tijelo.
Na kraju, ponizno molim: molite za mene, da me Gospodin, usprkos svim mojim grijesima i nedostatnostima, primi u vječna prebivališta. Svima onima koji su mi povjereni, iz dana u dan ide iz srca moja molitva. 

Papa Benedikt XVI.