Eleazar, dosljednost vjere, baština časti

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Tijekom kateheza o starosti danas susrećemo biblijski lik imenom Eleazar, koji je živio u vrijeme progona Antioha Epifana. Njegov lik svjedoči nam o posebnom odnosu koji postoji između staračke vjernosti i časti vjere. Želio bih govoriti upravo o časti vjere, ne samo o dosljednosti, o navještaju, o rezistentnosti vjere. Čast vjere povremeno je pod pritiskom, čak i nasilnim, pod pritiskom kulture vladajućih, koja ju nastoji poniziti tretirajući ju kao arheološki pronalazak, staro praznovjerje, anakronističku tvrdoglavost.

Biblijska pripovijest – čuli smo odlomak – pripovijeda o Židovima koji su kraljevim dekretom prisiljeni jesti meso žrtvovano idolima. Kad je došao red na Eleazara, starca kojega su svi veoma cijenili, kraljevi časnici savjetovali su da prevari, odnosno da se pretvara da jede meso, a da to zapravo ne učini. Tako bi Eleazar bio spašen i – tako su mu govorili – u ime prijateljstva prihvatio bi njihovu gestu suosjećanja i naklonosti. Na kraju su inzistirali jer, kako su rekli, bila je to mala, beznačajna gesta.

Eleazarov smiren i čvrst odgovor naslanja se na temu koja nas dotiče. U središtu je ovo: obeščastiti vjeru u starosti, kako bi zadobili nešto dana. To je neusporedivo s nasljeđem koje treba ostaviti mladima, čitavim naraštajima koji dolaze. Starac koji je cijeli život živio dosljedno svoju vjeru, a sada se želi prilagoditi pretvarajući se lažno, osuđuje novi naraštaj da misli kako je vjera fikcija, nešto izvanjsko što se može napustiti, misleći kako ju može sačuvati u svojoj intimi. Nije tako, kaže Eleazar. Takvo ponašanje ne poštuje vjeru, čak ni pred Bogom, a učinak ovog izvanjskog banaliziranja bit će pogubno za nutrinu mladih.

Upravo se starost ovdje pokazuje kao odlučujuće i nezamjenjivo mjesto ovog svjedočanstva. Starac koji bi zbog svoje ranjivosti pristao smatrati prakticiranje vjere irelevantnom, uvjerilo bi mlade da vjeruju kako vjera nema stvarnu vezu sa životom. Činilo bi im se, od samog početka, kao skup ponašanja koji se, ako je potrebno, može simulirati ili prikriti, jer ni jedno od njih nije toliko važno za život.

Drevna heterodoksna gnoza, koja je bila vrlo snažna i vrlo zavodljiva zamka za kršćanstvo u ranim stoljećima, teoretizirala je upravo ovo: da je vjera duhovnost, a ne praksa; snaga uma, a ne oblik života. Vjernost i čast vjere, prema ovoj herezi, nemaju nikakve veze sa životnim ponašanjem, institucijama zajednice, simbolima tijela. Zavodljivost ove perspektive snažna je, jer ona na svoj način tumači neospornu istinu: da se vjera nikada ne može svesti na skup prehrambenih pravila ili društvenih praksi. Nevolja je u tome što gnostička radikalizacija ove istine osujećuje stvarnost kršćanske vjere, koja uvijek mora proći kroz utjelovljenje. Time čini ispraznim svoje svjedočanstvo koje pokazuje konkretne Božje znakove u životu zajednice i odupire se izopačenjima uma kroz geste tijela.

Gnostička napast uvijek ostaje aktualna. U mnogim trendovima u našem društvu i našoj kulturi, prakticiranje vjere doživljava negativan prikaz, ponekad u obliku kulturne ironije, ponekad s okultnom krajnošću. Izvanjsko prakticiranje vjere smatra se beskorisnim, pa čak i štetnim, kao zastarjeli ostatak, kao prikriveno praznovjerje. Ukratko, nešto za starije. Pritisak koji ova neselektivna kritika vrši na mlade naraštaje, snažan je. Naravno, znamo da prakticiranje vjere može postati bezdušna vanjština. Ali, samo po sebi, to uopće nije. Možda je na nama starijima da vratimo vjeri njezinu čast. Prakticiranje vjere nije simbol naše slabosti, nego znak njezine snage. Nismo više djeca. Nismo se šalili kad smo krenuli za Gospodinom!

Vjera zaslužuje poštovanje i čast: promijenila nam je život, pročistila naš um, naučila nas klanjanju Bogu i ljubavi prema bližnjemu. To je blagoslov za sve! Ne ćemo zamijeniti vjeru za nekoliko mirnih dana. Pokazat ćemo, sa svom poniznošću i čvrstoćom, upravo u svojoj starosti, da vjera nije nešto "za stare". I Duh Sveti, koji sve čini novim, rado će nam pomoći.