Homilija nadbiskupa Kutleše na Trgu svetoga Petra

HOMILIJA ZAGREBAČKOGA NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE

                                                                                                           Hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim

                                                                                                      Vatikan, Trg svetoga Petra, 7. listopada 2025.

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

Dopustite mi da na početku uime svih nas izrazim veliku radost i zahvalnost Svetome Ocu, papi Lavu XIV., koji nas je osobno došao pozdraviti. Njegov dolazak među nas znak je naklonosti, istinski izraz pastirske ljubavi i potvrda očinske blizine koju su nam tijekom stoljeća iskazivali nasljednici svetoga Petra. Hvala papi Lavu na njegovu očinskom zagrljaju i blagoslovu!

Od srca pozdravljam sve vas, dragi hrvatski hodočasnici, koji ste sa svojim pastirima došli u Rim iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i iz drugih zemalja u kojima žive Hrvati. Vi ste Božji puk, narod pozvan naviještati silna djela Božje ljubavi i vjernosti (usp. 1Pt 2,9).

Okupljeni smo danas ispred bazilike svetoga Petra, izgrađene na grobu prvoga Pape, u srcu katoličanstva. Nema mjesta koje bi za nas Hrvate katolike bilo znakovitije od ovoga. Ovdje počiva apostol kojemu je Krist povjerio ključeve kraljevstva nebeskoga. Ovdje se očituje vidljivo jedinstvo Crkve. Ovdje smo kao narod koji gotovo četrnaest stoljeća svoju sudbinu i svoju povijest izgrađuje u svjetlu Kristova križa i u zajedništvu s Petrovom Stolicom.

Naša je radost danas dvostruka. Ponajprije, kao hodočasnici nade prolazimo kroz Sveta vrata, taj veliki znak Božjega milosrđa koji nas poziva na obraćenje i obnovu vjere. Osim toga, uz ovaj veliki crkveni Jubilej slavimo i našu nacionalnu obljetnicu, 1100 godina od utemeljenja Hrvatskoga kraljevstva i od proslave Splitskih crkvenih sabora. Ovi događaji oblikovali su naše crkveno i nacionalno biće te nisu samo uspomena na prošlost, nego su ohrabrenje za budućnost koja je pred nama.

Na ovom hodočašću želimo učvrstiti tri vjernosti koje je sveti papa Ivan Pavao II. istaknuo u homiliji u bazilici sv. Petra, prigodom Hrvatskoga nacionalnog hodočašća o 1100. obljetnici pisma pape Ivana VIII. knezu Branimiru 1979. godine: vjernost Kristu, vjernost Petrovoj Stolici i vjernost Mariji. To je program koji i nama danas daje snagu i usmjerava nas u novom tisućljeću.

1. Vjernost Kristu

Blagoslov koji je s ovoga mjesta, prije skoro dvanaest stoljeća, papa Ivan VIII. udijelio „ljubljenom sinu Branimiru“ i hrvatskome narodu nije bio samo povijesno-politički čin potvrde hrvatske samostalnosti, nego i dar s dubokim duhovnim pečatom. Bila je to potvrda da želimo ostati Kristov narod. Krunjenje Tomislava za kralja prije 1100 godina potvrđuje tu vjernost i daje joj snažniji zamah.

I doista, od Branimira i Tomislava pa sve do današnjih dana, preko naših vladara i kraljeva, biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, naroda koji je podizao crkve i oltare, dolinama, bregovima i hrvatskim morem odjekivao je usklik Krsnoga saveza: „Krist je naš kralj!“

Hrvatski vladari u svojim su poveljama prizivali Kristovo ime. Naše majke odgajale su djecu dajući im znak križa na čelo i utiskujući ga u njihova srca. Naši su se domovi branili s molitvom na usnama. Naše crkve i zavjetna svetišta svjedoče da je Krist bio i ostao središte hrvatske povijesti.

Usred tuđinskih osvajanja, prekrajanja granica i prisilnih raseljavanja, Krist je bio naša jedina sigurnost. Usred pokušaja totalitarnih režima, posebno komunističkoga, da potamne i potpuno ugase vjeru, usred progona biskupa i svećenika, u katakombama hrvatskih srdaca nije prestala gorjeti svjetiljka evanđelja.

No, vjernost Kristu ne znači samo ponositi se vjerom naših predaka. Vjernost Kristu znači od vjere koju smo naslijedili učiniti program vlastitoga života. Svako vrijeme nameće neko svoje breme, izazove koji na kušnju stavljaju našu vjeru, slobodu i čast, naše bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. I mi smo danas pozvani prepoznati lica i naličja suvremenih oblika gaženja dostojanstva ljudske osobe u njezinoj cjelovitosti, u njezinoj vremenitoj i vječnoj zbilji. Najbolji način otpora svakom gubitku čovječnosti jest živjeti Krista i njegov zakon jer Krist je Božja snaga i Božja mudrost (usp. 1Kor 1, 24).

Sveti Pavao kaže: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20). To je i naš put. Ako Krist ostane u središtu našega naroda, tada Hrvatska neće biti samo zemlja slavne prošlosti, nego i svijetle budućnosti. Ako Krist ostane u srcima hrvatskih obitelji, one će biti škole ljubavi i života. Ako Krist ostane u duhu hrvatske mladeži, mladi će biti graditelji mira i nade, a ne bjegunci od života.

Braćo i sestre, ovdje na grobu svetoga Petra, koji je prvi o Isusu posvjedočio: „Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16), i mi obnavljamo sveti zavjet govoreći mu: Ti si Krist, Alfa i Omega naše povijesti. Ti si srce našega identiteta i blistavo sunce naših gora i polja, našega Jadranskog i svih naših životnih mora.

2. Vjernost Petrovoj Stolici

Drugi stup našega identiteta jest vjernost Petrovoj Stolici. Kosti mučenika, pohranjene u kapelici svetoga Venancija pokraj Lateranske bazilike još u 7. stoljeću, drevna su uspomena te vjernosti. Ona je obnovljena za kneza Branimira, učvršćena za kralja Tomislava, potvrđena na Splitskim crkvenim saborima i mučeništvom posvjedočena posebno u osobi blaženoga kardinala Alojzija Stepinca.

Očuvanje zajedništva s Petrovom Stolicom u nekim je povijesnim razdobljima bilo izrazito teško. Za vrijeme agresorskih osvajanja, kada su se probijale granice i kraljevstva nestajala, naš je narod znao gdje mu je duhovno središte s kojega je uvijek moguće iznova ustati iz pepela. U vremenima kada su carevi i kraljevi tražili potpunu podložnost i kada su željeli Crkvu u Hrvata odvojiti od Rima, nismo odvraćali pogleda od Petrove Stolice.

U dvadesetom stoljeću pak, u najmračnijim danima komunizma, blaženi Alojzije Stepinac postao je najčišći dokaz hrvatske vjernosti Rimu. On je bio uvjeren da kao narod najbolje uporište imamo u Petrovoj Stolici. To njegovo uvjerenje nije bilo odraz upravljačke strategije, nego prianjanja razuma uz istinu vjere utemeljenu na Kristovim riječima svetome Petru: „Ti si Petar - Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16, 18).

Stepinčeva šutnja, njegova nepokolebljivost i naposljetku njegovo mučeništvo, postali su pečat hrvatske vjernosti Petrovoj Stolici. Zato s pravom možemo reći: Stepinac je suvremeni mučenik vjernosti, a njegovo biskupsko upravljanje „zagrebački je sabor“ na kojemu je jedinstvo očuvano sve do naših dana.

Danas, kada su izazovi drukčiji, kada globalizacija briše identitete, sekularizam razara duhovne temelje, a relativizam razvodnjava istinu, znamo da nas vjernost Petrovoj Stolici čuva od rasplinjavanja i gubitka korijena. Bez te vjernosti ostali bismo bez tisućljetnog identiteta. S tom vjernošću ostajemo Kristov narod u Katoličkoj Crkvi s Petrovim nasljednikom na čelu.

Zato u ovoj Jubilejskoj godini želimo obnoviti svoj zavjet vjernosti Petrovim nasljednicima. Tako se nećemo izgubiti u vrtlozima povijesti, nego ćemo očuvati uporište koje nas ujedinjuje međusobno i otvara nas svijetu koji treba Kristove svjedoke i navjestitelje.

Braćo i sestre, u ovome važnom trenutku priznajemo da naša povijest nije bila laka, no ohrabruju nas riječi Ivana Pavla II. koji je rekao da će nam Krist dati da nikada ne izgubimo svoj identitet ako mu ostanemo velikodušno odani. Također nas je pozvao na budnost jer: „Pravi Kristov sljedbenik ne smije se slavodobitima uspavati, nego svakim mu se danom boriti, svakim mu je danom vjernost čuvati, svakim danom za Krista svjedočiti“ (Ivan Pavao II., Pismo Crkvi u Hrvata, 15. svibnja 1979.).

Snagu za takvu ustrajnost i budnost nalazimo u našoj trećoj vjernosti, onoj Blaženoj Djevici Mariji koju Crkva danas časti kao Kraljicu svete Krunice.

3. Vjernost Mariji

Od prvih marijanskih crkvica u Ninu i Solinu, preko svetišta u Sinju, Trsatu i Aljmašu, sve do našega najvećeg nacionalnog svetišta u Mariji Bistrici, Majka Božja uvijek je bila naša Majka po milosti i moćna Zagovornica kod Boga. Postala je suputnicom svakoga hrvatskog puta: težačkoga, prognaničkoga, križnoga, iseljeničkoga, obrambenoga.

Kada je Crkva prolazila kroz dolinu suza (usp. Ps 23,4), Marija je bila znak nade, Zvijezda koja najavljuje zoru. Kada su se nad kršćanskim obiteljima nadvijale oluje progona, ona je pružala utjehu i zaštitu. Kada bi klonuli umorni, pružala im je ruku. Ni bezbožni komunizam nije mogao zaustaviti rijeke naroda koje su se slijevale u njezina svetišta tražeći Božju snagu i mir.

Naši su biskupi tijekom stoljeća narod uvijek iznova povjeravali Mariji te riječju i djelima svjedočili da je ona uzvišena Kraljica Hrvata. Njezina kruna nije samo zlatna, to je kruna satkana od molitava, suza, zavjeta i vjernosti svega naroda.

I danas, kada obitelji trpe udare raznih ideologija i prolaze kroz krize, kada mladi traže smisao i trebaju snage kako bi ostali vjerni Bogu, kada Europa traži izgubljeni identitet, Marija je i dalje sigurna vodilja. Ona nas vodi Kristu. Ona nas štiti svojom majčinskom ljubavlju. Ona nas uči kako ostati vjerni kad izostanu sve ljudske utjehe.

Draga braćo i sestre, danas nam na poseban način odzvanjaju riječi iz Oporuke blaženoga kardinala Alojzija Stepinca: „Nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili da vas tko otrgne od pećine na kojoj je Krist sazidao svoju Crkvu“ (Krašić, 28. svibnja 1957.).

Ovdje se, nad grobom sv. Petra, uzdiže naše svečano obećanje, naš zavjet da ćemo ostati dostojni imena otaca naših i ostati vjerni Kristu čuvajući zajedništvo s Apostolskom Stolicom i odanost našoj nebeskoj Majci. To je baština solinskih mučenika, to je baština kneza Branimira i kralja Tomislava, to je baština saborskih otaca i svih naših mučenika i svetaca, to je baština i svih nebrojenih hrvatskih majki i očeva koji su vjeru prenijeli svojim sinovima i kćerima.

Osnaženi nadom sjetimo se da nas ni budućnost neće poštedjeti križeva koje ćemo morati podnositi u čuvanju vjernosti Kristovu nauku o dostojanstvu ljudske osobe i svakoga čovjeka, o obitelji utemeljenoj na ženidbenom savezu između muškarca i žene, o pravu roditelja da odgajaju svoju djecu bez ideoloških nametanja. Svjesni smo da će, u onoj mjeri u kojoj Crkva na čelu s Papom bude čuvala taj nauk, križ biti teži svima koji joj ostanu vjerni, ali će i vječna nagrada biti veća.

Neka nas ovo nacionalno hodočašće u Jubilejskoj godini osnaži i bude zalog naše budućnosti. U svijetu koji je često nesiguran i zbunjen želimo ostati narod koji vjeruje, narod koji moli i ljubi, narod koji zna da se prava sloboda nalazi u Kristu, pravo jedinstvo u vjernosti Petrovoj Stolici i da se naše pravo utočište nalazi u Mariji, našoj Majci i Kraljici. Neka nas u svemu prati njezin moćni Zagovor kod Presvetoga Trojstva! Amen!