Homilija pape Franje

Propovijed pape Franje prenosimo u cijelosti.

Isus im reče: ''Pođite zamnom'' i odmah ostaviše mreže i pođoše za Njim. Velika je snaga Božje riječi, kao što smo čuli i u prvom čitanju: ''Riječ Gospodnja dođe Joni: 'Ustani', reče mu, 'idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj im (...). Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Gospodin zapovjedi'. Ona oslobađa snagu Duha Svetoga. To je snaga koja privlači k Bogu, kao što se dogodilo onim mladim ribarima, osupljenima Isusovim riječima; to je snaga koja usmjeruje na druge, kao kod Jone koji odlazi onima koji su daleko od Gospodina. Riječ, dakle, privlači k Bogu i šalje drugima, to je njezina dinamika. Ne ostavlja nas zatvorene u same sebe, već širi srce, mijenja pravac, prevrće navike, otvara nove scenarije, otvara nezamisliva obzorja.

Braćo i sestre, Božja riječ želi to učiniti u svakome od nas. Kao i u prvim učenicima koji su prihvaćanjem Isusovih riječi ostavili mreže i započeli predivnu pustolovinu, tako i na obalama našega života, pored lađa naših članova obitelji i mrežama poslova, Riječ budi Isusov poziv. On nas poziva za izvezemo na pučinu s Njime za druge. Da, Riječ budi poslanje, čini nas Božjim glasnicima i svjedocima za svijet koji vrvi riječima, ali žeđa za tom Riječi koju često ignorira. Crkva živi od te dinamičnosti: pozvana je od Krista, privlači k Njemu i poslana je u svijet da svjedoči o Njemu.

Ne možemo bez Božje riječi, njezine blage sile koja poput razgovora dotiče srce, urezuje se u dušu, obnavlja ju Isusovim mirom, koji nas uznemiruje za druge. Ako pogledamo Božje prijatelje, svjedoke Evanđelja kroz povijest, vidimo da je za sve njih Riječ bila odlučujuća. Sjetimo se prvog pustinjaka, sv. Antuna, koji je, pogođen jednom rečenicom iz Evanđelja za vrijeme svete Mise, ostavio sve zbog Gospodina; sjetimo se sv. Augustina, čiji se život preokrenuo kada mu je Božja riječ izliječila srce; sjetimo se sv. Terezije od Djeteta Isusa koja je otkrila svoj poziv čitajući poslanice sv. Pavla. Mislim i na svetca čije ime nosim, sv. Franju Asiškog, koji se najprije pomolio te u Evanđelju pročitao kako Isus šalje učenike propovijedati i uzvikuje: ''Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršavati!''

No, zašto se kod mnogih od nas to isto ne događa? Možda zato što ne smijemo biti 'gluhi' na Riječ, kako nam to ovi svjedoci pokazuju. To je naš rizik: obasuti tisućama riječi, promiče nam tako i Božja riječ: čujemo ju, ali ju ne slušamo; slušamo ju, ali ju ne čuvamo; čuvamo ju, ali ne dopuštamo da nas izazove kako bismo se promijenili. Prije svega, čitamo ju, ali ne molimo ju, dok, prije svega 'treba imati na umu da molitva mora pratiti čitanje Svetoga pisma da bi ono postalo razgovorom između Boga i čovjeka' (Dei Verbum, 25); Nemojmo zaboraviti dva temeljna vida kršćanske molitve: slušanje Riječi i klanjanje Gospodinu. Dajmo prostora molitvi Isusovim riječima i događat će se čudesa kao i prvim učenicima. Vratimo se, dakle, današnjem Evanđelju koje nam donosi dvije stvari koje su potaknute Isusovim riječima: ''Ostaviše mreže i pođoše za njim'' (MK 1,18). Ostaviše i pođoše. Zastanimo nakratko na tome.

Ostaviše. Što to? Čamac i mreže, tj. život koji su vodili do toga dana. Često puta teško ostavljamo svoje sigurnosti, vlastite navike, jer smo zapetljani njima poput ribe u mreži. No, oni koji su u doticaju s Riječi, bivaju izliječeni od spona prošlosti, jer živa Riječ reinterpretira život, ozdravlja također i ranjeno sjećanje ucjepljujući u njega sjećanje na Boga i Njegova djela za nas. Pismo nas utemeljuje u dobru, podsjeća nas na to tko smo: Božja spašena i ljubljena djeca. ''Mirisne Gospodinove riječi'' (sv. Franjo Asiški, Pismo vjernicima) su poput meda, daju okus životu: potiču Božju nježnost, hrane dušu, otklanjaju strah, pobjeđuju samoću. I kao što su potakle one učenike da ostave rutinu života uz čamce i mreže, tako u nama obnavljaju vjeru, pročišćavajući ju i oslobađajući od tolikog otpada, vraćajući ju izvorištu, izvornoj čistoći Evanđelja. Govoreći o Božjim djelima za nas, Sveto pismo razrješava okove paralizirane vjere i tjera nas da kušamo kršćanski život kakav on uistinu jest: ljubavnu priču s Gospodinom.

Učenici, dakle, ostaviše; a zatim pođoše: za Učiteljem su koračali naprijed. Naime, Njegova riječ, oslobađajući nas od tereta prošlosti i sadašnjosti, čini nas zrelima u istini i ljubavi: ona oživljava srce, potresa ga, čisti od licemjerja i ispunjava nadom. Sama Biblija potvrđuje da je Riječ konkretna i djelotvorna: poput kiše i snijega za tlo; ''poput vatre'', ''poput malja koji razbija stijenu''; ''poput dvosjeklog mača koji prosuđuje nakane i misli srca''; poput neraspadljivog sjemena koje maleno i skriveno, klija i donosi plod. ''U riječi Božjoj je pak tolika moć i sila da je (...) hrana duše te čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života'' (Dei Verbum, 21). 

Braćo i sestre, neka nam Nedjelja Božje riječi pomogne da se radosno vratimo izvorima vjere, koja se rađa slušanjem Isusa, Riječi Boga živoga. Dok se neprekidno izgovaraju i čitaju riječi o Crkvi, neka nam Gospodin pomogne nanovo otkriti Riječ života koja odzvanja u Crkvi! Inače ćemo završiti govoreći više o sebi nego o Njemu; a u središtu će ostati naše misli i naši problemi, a ne Krist sa svojom riječju. Vratimo se izvorima kako bismo svijetu ponudili živu vodu koju ne može pronaći; i dok društvo i mediji naglašavaju nasilje riječi, mi prihvaćajmo blagost Riječi koja spašava.

I na kraju, postavimo si nekoliko pitanja. Koje mjesto čuvam za Riječ Božju u mjestu gdje živim? Tamo će biti knjiga, novina, televizora, telefona, ali gdje je Biblija? U svojoj sobi, držim li Evanđelje na dohvat ruke? Čitam li ga svaki dan da pronađem stazu života?

Mnogo sam vam puta savjetovao da uvijek nosite Evanđelje sa sobom, u džepu, u torbici, u mobitelu: ako mi je Krist draži više od svega, kako da ga ostavim kod kuće i ne ponesem Njegovu riječ sa sobom? I posljednje pitanje: jesam li pročitao barem jedno od četiriju Evanđelja u cijelosti? Evanđelje je knjiga života, jednostavno je i kratko, ali mnogi vjernici nikad nisu pročitali ni jedno od početka do kraja.

Bog je, kaže Sveto pismo, "izvor i tvorac ljepote" (Mudr 13,3): dopustimo da nas osvoji ljepota koju Božja riječ unosi u život.