Homilija pape Franje na svetoj Misi povodom posvete ulja u vatikanskoj bazilici

Dragi biskupi i svećenici, draga braćo i sestre!

“Alfa i Omega, koji jest, koji bijaše i koji dolazi, Svemogući” (Otk 1,8) jest Isus. Upravo Isus kojega nam Luka opisuje u sinagogi u Nazaretu, gdje je među onima koji ga poznaju od djetinjstva i sada su zadivljeni Njime. Otkrivenje – “Apokalipsa” – nudi se unutar granica vremena i prostora: ima tijelo kao temelj koji podupire nadu. Isusovo tijelo i naše tijelo. Posljednja knjiga Biblije govori o ovoj nadi. Čini to na originalan način, topeći sve apokaliptične strahove na suncu raspete Ljubavi. U Isusu se otvara knjiga povijesti i može se čitati.

Mi svećenici također imamo povijest: obnavljajući svoja svećenička obećanja ređenja na Veliki četvrtak, priznajemo da ih možemo čitati samo u Isusu iz Nazareta. “On koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha” (Otk 1,5) također otvara svitak našega života i uči nas pronaći odlomke koji otkrivaju njegov smisao i poslanje. Kad mu dopustimo da nas pouči, naša služba postaje služba nade, jer u svakoj našoj priči Bog otvara jubilej, odnosno vrijeme i oazu milosti. Zapitajmo se: učim li čitati svoj život? Ili se bojim to učiniti? Cijeli jedan narod nalazi utjehu kad u našim životima počinje jubilej: ne jednom svakih dvadeset i pet godina – nadamo se! – već u onoj svakodnevnoj blizini svećenika svom narodu u kojoj se ostvaruju proročanstva pravde i mira. "Učini nas kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu" (Otk 1,6): to je narod Božji. Ovo kraljevstvo svećenika ne podudara se sa svećenstvom. „Mi“ koje Isus oblikuje jest narod čije granice ne vidimo, gdje se ruše zidovi i običaji. Onaj koji govori: "Evo, sve činim novo" (Otk 21,5) razderao je zastor Hrama i pripremio čovječanstvu grad – vrt, novi Jeruzalem čija su vrata uvijek otvorena (Otk 21,25). Dakle, Isus čita i uči nas čitati ministerijalno svećeništvo kao čisto služenje svećeničkom narodu, koji će ubrzo naseliti grad koji ne treba hram.

Jubilarna godina stoga za nas svećenike predstavlja poseban poziv da počnemo iznova u ime obraćenja. Postajemo hodočasnici nade koji izlaze klerikalizma i postaju vjesnici nade. Ako je Alfa i Omega našeg života Isus, i mi se možemo susresti s neslaganjem koje je On doživio u Nazaretu. Župnik koji voli svoj narod ne živi tražeći konsenzus i odobravanje pod svaku cijenu. Ipak, vjernost ljubavi obraća, siromasi ju prvi prepoznaju, ali polako i druge uznemiruje i privlači. "Gle, […] svako  će ga oko vidjeti, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen! (Otk 1,7). Okupili smo se ovdje, predragi, da učinimo svojim i ponovimo ovo "Da. Amen!" To je ispovijest vjere naroda Božjega: "Da, ovakav je, čvrst kao stijena!" Isusova muka, smrt i uskrsnuće, koje se spremamo ponovno proživjeti, temelj su koji čvrsto podupire Crkvu, a u njoj i našu svećeničku službu. A kakva je ovo zemlja? U kojem se humusu možemo ne samo održati, nego i cvjetati? Da bismo ovo razumjeli, moramo se vratiti Nazaretu, kako je sveti Charles de Foucauld to jasno razumio.

„I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati.“ (Lk 4,16). Ovdje smo evocirali najmanje dvije navike: pohađanje sinagoge i čitanje. Naš život podupiru dobre navike. Mogu ponekad presušiti, ali otkrivaju gdje nam je srce. Isusovo Srce zaljubljeno je u Božju riječ: u dobi od dvanaest godina već ju je razumio, a sada, kao odrasla osoba, Sveto pismo Njegov je dom. Ovdje je tlo, životni humus koji nalazimo postajući Njegovi učenici. ''Pruže mu svitak Knjige proroka Izaije. On razvije svitak i nađe odlomak" (Lk 4,17). Isus zna što traži. Obred sinagoge to je dopuštao: nakon čitanja Tore svaki je rabin mogao pronaći proročanske stranice da aktualizira svoju poruku. Ali, ovdje je nešto više: tu je stranica Njegova života. Luka misli ovo: među mnogim proročanstvima Isus bira ono koje će ispuniti, ostvariti. Dragi svećenici, svatko od nas ima Riječ koju treba ispuniti, ostvariti. Svatko od nas ima odnos s Riječju Božjom koja dolazi izdaleka. Stavljamo ju u službu svih samo onda kada Biblija ostaje naš prvi dom. U sebi svatko od nas ima neke stranice koje su mu draže. To je lijepo i važno! 

Također pomažemo drugima da pronađu stranice svojih života: možda supružnicima kada biraju svoja vjenčana čitanja; ili oni koji tuguju i traže odlomke da preminulu osobu povjere Božjemu milosrđu i molitvama zajednice. Postoji stranica poziva, uglavnom na početku puta svakog od nas. Po njoj nas Bog, ako ju čuvamo, još zove, da se naša ljubav ne ohladni. No, za svakoga od nas važna je i stranica koju je Isus odabrao, i to na poseban način. Mi ga slijedimo i upravo iz tog razloga Njegovo poslanje tiče se nas i uključuje nas.

„Pruže mu svitak Knjige proroka Izaije. On razvije svitak i nađe mjesto gdje stoji napisano:
Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.
 Tada savi svitak, vrati ga poslužitelju i sjede.“

(Lk 4,17-20).
 

Oči svih nas sada su uprte u Njega. Upravo je najavio jubilej. Nije to činio kao oni koji govore o drugima. Rekao je: "Duh Gospodnji na meni je", kao Onaj koji zna o kojem Duhu govori. I zapravo dodaje: "Danas se ispunilo Pismo koje vam još odzvanja u ušima." To je božansko: Riječ postaje stvarnost. Sada činjenice govore, riječi se ostvaruju. Ovo je novo, ovo je jako. "Evo, sve činim novo." Nema milosti, nema Mesije ako obećanja ostanu obećanja, ako ovdje ne postanu stvarnost. Sve se mijenja.To je Duh kojeg zazivamo na svoje svećeništvo: Njime smo obdareni, a sam Isusov Duh ostaje tihi protagonist naše službe. Ljudi osjećaju Njegov dah kada riječi u nama postanu stvarnost. Siromasi, prevenstveno, djeca, adolescenti, žene pa čak i oni koji su bili povrijeđeni u svom odnosu s Crkvom, 'nanjuše' Duha Svetoga: razlikuju ga od drugih svjetovnih duhova, prepoznaju ga u podudarnosti našeg navještaja i života. Možemo postati ispunjeno proročanstvo, i to je prekrasno! Sveta krizma, koju danas posvećujemo, pečati ovo preobražavajuće otajstvo u različitim fazama kršćanskog života. I budite oprezni: nikada se ne obeshrabrujte, jer to je djelo Božje. Vjerovati, da! Vjerovati da me Bog ne će iznevjeriti! Bog nikada ne iznevjeri. Sjetimo se one riječi u ređenju: "Neka Bog dovrši djelo koje je započeo u vama." I to čini.

To je Božji djelo, a ne naše: donijeti blagu vijest siromasima, slobodu sužnjima, vid slijepima, slobodu potlačenima. Ako je Isus pronašao ovaj odlomak u svitku, danas ga nastavlja čitati u životopisu svakoga od nas. Prije svega zato što je do posljednjeg dana uvijek On taj koji nas evangelizira, koji nas oslobađa iz sužanjstva, koji nam otvara oči, koji podiže bremena natovarena na naša pleća. A zatim i zato što, pozivajući nas u svoje poslanje i sakramentalno nas uvrštavajući u svoj život, po nama oslobađa i druge a da toga nismo svjesni. Naše svećeništvo postaje jubilarna služba, poput Njegove, bez trubljenja u rog ili trube: u predanju koje se ne izvikuje, već je radikalno i slobodno. To je Kraljevstvo Božje, o kojem pripovijedaju prispodobe, djelotvorno i diskretno poput kvasca, tiho poput sjemena. Koliko su to puta maleni prepoznali u nama? I jesmo li sposobni reći hvala? Sam Bog zna kolika je žetva. Mi radnici proživljavamo muku i radost žetve. Živimo poslije Krista, u mesijansko vrijeme. Otjerajmo očaj! Povratak i oprost dugova; preraspodjela odgovornosti i sredstava: to je ono što Božji narod očekuje. Žele sudjelovati i po krštenju su veliki svećenički narod. Ulja koja posvećujemo u ovom svečanom slavlju za njih su utjeha i mesijanska radost. 

Polje je svijet. Naš zajednički dom, tako ranjen, i ljudsko bratstvo, tako zanijekano, ali neizbrisivo, pozivaju nas da izaberemo. Božja je žetva za svakoga: živa njiva, na kojoj raste sto puta više nego što je posijano. Neka nas radost Kraljevstva, koje uzvraća svaki trud, nadahnjuje u našem poslanju. Svaki zemljoradnik poznaje sezone u kojima se ništa ne vidi od uroda. Ne nedostaje tih perioda ni u našim životima. Bog je taj koji daje rast i pomazuje svoje sluge uljem radosti.
Dragi vjernici, ljudi nade, molite danas za radost svećenika. Neka vam dođe oslobođenje obećano Svetim pismom i hranjeno sakramentima. Mnogi strahovi žive u nama i ogromne nepravde nas okružuju, ali novi svijet je već nastao. Bog je toliko ljubio svijet da nam je dao svoga Sina, Isusa. On pomazuje, liječi naše rane i suši naše suze. “Gle, dolazi s oblacima” (Otk 1,7). Njegovo je kraljevstvo i slava zauvijek. Amen.