Homilija pape Franje na svetkovinu Svete Bogorodice Marije

''Sveta Bogorodice!'' To je radosni poklik svetog Božjeg naroda koji je 431 godine odzvanjao ulicama Efeza kada su koncilski oci proglasili Mariju Bogorodicom. To je bitna datost vjere, ali prije svega lijepa vijest: Bog ima Majku i vezan je zato zauvijek s našim čovještvom, kao što je sin vezan na majku, do te mjere da je naša ljudskost ista Njegovoj ljudskosti. To je potresna, a istovremeno i utješna istina, toliko da je posljednji Sabor, ovdje sazvan, izjavio sljedeće: ''Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao je ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu" (Pastoralna konstitucija ''Gaudium et spes'', 22). Bog je rođenjem od Marije pokazao svoju konkretnu ljubav prema našem čovještvu, istinski ju je i potpuno zagrlio. Braćo, sestre, Bog nas ne ljubi riječima, nego djelima; ne 'odozgor', izdaleka, nego 'izbliza', iz unutrašnjosti našega tijela, jer u Mariji je Riječ tijelom postala, jer u Kristovim prsima nastavlja kucati srce od mesa koje kuca za svakoga od nas!

Sveta Bogorodice! Na tu temu napisano je mnogo knjiga i velikih traktata. Ali, ove su riječi prije svega ušle u srce svetog Božjeg naroda, u najpoznatijoj i domaćoj molitvi koja prati ritam dana, najnapornije trenutke i najsmjelija nadanja: ''Zdravo, Marijo!'' Nakon nekoliko rečenica preuzetih iz Riječi Božje, drugi dio molitve započinje ovako: ''Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike''. Ovo zazivanje često je davalo ritam našim danima i dopustilo Bogu da se, po Mariji, približi našem životu i našoj povijesti.

''Majko Božja, moli za nas grješnike'': recitira se na najrazličitijim jezicima, na zrncima krunice i u nevolji, ispred svete slike ili na ulici, na ovaj zaziv Majka Božja uvijek odgovara, sluša naše prošnje, blagoslivlja nas sa Sinom u svom naručju, donosi nam nježnost utjelovljenog Boga. Jednostavno rečeno, daje nam nadu. A mi, početkom ove godine, trebamo nadu kao suha zemlja kišu. Godina, koja se otvara u znaku Majke Božje i naše, govori nam da je ključ nade Marija, a otpjev nade zaziv je Presvete Bogorodice.

Pomolimo se na poseban način Majci za djecu koja trpe i nemaju više snage moliti, za toliku braću i sestre koji su u mnogim dijelovima svijeta pogođeni ratom, koji proživljavaju ove dane slavlja u mraku i hladnoći, u bijedi i strahu, uronjeni u nasilje i u ravnodušnosti! Za one koji nemaju mira, slavimo Mariju, ženu koja je na svijet donijela Kneza Mira (usp. Iz 9,5; Gal 4,4). U Njoj, Kraljici Mira, ostvaruje se blagoslov koji smo čuli u prvom čitanju: ''Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!" (Br 6,26). Kroz ruke Majke mir Božji želi ući u naše domove, u naša srca, u naš svijet. Ali, kako ga dočekati? Neka nas savjetuju glavni likovi današnjeg Evanđelja, to jest oni koji su prvi vidjeli Majku s Djetetom: betlehemski pastiri. Bili su to siromašni ljudi, i možda čak prilično grubi, i te su noći radili. Samo oni, ne mudri, pa čak ni moćni, prvi su prepoznali Boga koji je blizu, Boga koji je došao kao siromah i koji voli biti sa siromasima.

Kod pastira Evanđelje ističe prije svega dvije vrlo jednostavne geste, koje međutim nisu uvijek lake. Pastiri su ''pošli i vidjeli''. Poći i vidjeti. Najprije kreni. Tekst kaže da su pastiri ''pohitali'' (Lk 2,16). Nisu mirovali. Bila je noć, imali su svoja stada koja su trebali čuvati i sigurno su bili umorni: mogli su odlučiti čekati zoru, mogli su čekati da sunce izađe da odu vidjeti Dijete koje leži u jaslama. Umjesto toga, pohitali su, jer pred važnim događajima treba reagirati promptno, bez odgađanja; jer "milost Duha Svetoga ne poznaje odgađanja i sporost" (sv. Ambrozije, Komentar svetog Luke, 2). I tako su pronašli stoljećima iščekivanoga Mesiju kojega su mnogi tražili. Braćo, sestre, ne može se dočekati Boga i Njegov mir ako se ne pomaknemo i ostanemo u svojoj ugodnosti čekajući da se stvari poprave. NužnO je ustati, iskoristiti prilike milosti, ići, riskirati. Danas, na početku godine, umjesto razmišljanja i nade da će se stvari promijeniti, u tim situacijama bilo bi dobro da se zapitamo: ''Kamo želim ići ove godine? Komu želim učiniti nešto dobro?'' Mnogi, u Crkvi i u društvu, čekaju na dobro koje ti i samo ti možeš dati, svoju uslugu. I, suočen s lijenošću koja anestezira i s ravnodušnošću koja paralizira, suočen s rizikom od sjedenja ispred ekrana ili s rukama na tipkovnici, pastiri nas danas potiču da idemo, da nas pokrene to što se događa u svijetu, da zaprljamo ruke čineći dobro, a da se odreknemo tolikih navika i udobnosti kako bismo se otvorili novim Božjim stvarima koje se nalaze u poniznosti služenja, u hrabrosti brige.

Braćo i sestre, nasljedujmo pastire: pohitajmo! Stigavši, kaže Evanđelje, pastiri ''pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama." (r. 16). Onda slijedi "nakon što su ga vidjeli" (r. 17), počeli su zadivljeni govoriti o Isusu drugima te slaviti i hvaliti Boga za sve što su čuli i vidjeli (usp. 17-18.20). Prekretnica je bilo vidjeti ga. Važno je vidjeti, obuhvatiti pogledom, ostati, poput pastira, pred Djetetom u naručju Majke. Ne govoreći ništa, ne tražeći ništa, ne radeći ništa. Gledati u tišini, razmatrati, pozdraviti svojim očima utješnu nježnost Boga koji je postao čovjekom, Njegovu i našu Majku. Početkom godine, među brojnim novim doživljajima koje želimo doživjeti i mnogim stvarima koje želimo učiniti, odvojimo vrijeme da vidimo, odnosno da otvorimo oči i zadržimo ih otvorene za ono što je važno: za Boga i za druge. Koliko puta, uhvaćeni u žurbi, nemamo vremena ni zastati na minutu u društvu Gospodina da poslušamo Njegovu riječ, da molimo, da se klanjamo, slavimo... Isto se događa i prema drugima: uhvaćeni u žurbi ili neprestanoj zaokupljenosti nečim, nema se vremena slušati ženu, muža, razgovarati s djecom, pitati ih kako su onako u dubini sebe, unutra, a ne samo kako im ide učenje (studij) i zdravlje. A da ne govorimo koliko je dobro slušati starije, djedove i bake, sagledati dubinu života i ponovno otkriti korijene. Stoga se zapitajmo jesmo li sposobni vidjeti tko živi pored nas, tko živi u našoj zgradi, koga svakodnevno susrećemo na ulicama. Braćo, sestre, nasljedujmo pastire: naučimo vidjeti!

Poći i vidjeti. Danas je Gospodin došao među nas i Sveta nam ga Majka Božja stavlja pred oči. Otkrijmo ponovno polet u hodanju i divljenje u gledanju tajne kako bismo zaista od ove godine učinili novu godinu.

I na kraju, svi joj zajedno triput uskliknimo: ''Sveta Bogorodice! Sveta Bogorodice! Sveta Bogorodice!''