Papa Franjo: ''Isus je živ i posreduje za sve nas''

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas se u Italiji i u mnogim drugim zemljama slavi Uzašašće Gospodinovo. Slavlje je to koje dobro poznajemo, ali koje može potaknuti neka pitanja, barem dva. Prvo: zašto slavimo Isusov odlazak sa zemlje? Njegov odlazak čini  se kao tužan trenutak, a ne nešto čemu bismo se trebali radovati! I drugo pitanje: što Isus radi sada na nebu, zašto je važno da je tamo? Zašto slavimo i što Isus sada radi: evo dva pitanja koja nam pomažu razumjeti što slavimo.

Zašto slavimo? Jer uzašašćem se dogodilo nešto novo i lijepo: Isus je našu ljudskost odnio u nebo, odnosno k Bogu, ona ljudskost koju je uzeo na zemlji nije ovdje ostala, ona je uzašla k Bogu i tamo će ostati zauvijek. Od dana uzašašća sam se Bog, mogli bismo reći, "promijenio": od tada više nije samo duh, nego, zbog ljubavi prema nama, u sebi nosi naše vlastito tijelo, našu ljudskost! Mjesto koje nam pripada, dakle, naznačeno je, tu je naša sudbina. Tako je napisao jedan drevni otac u vjeri: ''Sjajna vijest! Onaj koji je postao čovjekom radi nas [...], da nas učini svojom braćom, predstavlja se kao čovjek pred Ocem, da sa sobom dovede sve one koji su njegovi'' (Sv. Grigorije Niski, Govor o uskrsnuću Krista, 1). Danas slavimo "osvajanje neba"; danas ne samo da "prstom dotičemo nebo", kako se kaže u trenutcima velike sreće, nego to činimo čitavim tijelom. Nebo više nije daleko, to je naš dom, to je mjesto koje je Isus otišao pripremiti za nas. On nam je otvorio put i možemo ga slijediti i živjeti vječno na nebu kao djeca Očeva.

Drugo pitanje: što Isus radi na nebu? On stoji za nas pred Ocem, neprestano mu pokazuje našu ljudskost, rane koje je pretrpio za nas; On "djeluje", da tako kažemo, kao naš zagovornik kod Oca (usp. 1 Iv 2,1). Dakle, nije nas ostavio same. Doista, prije uzašašća rekao nam je, kako govori današnje Evanđelje: "Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28,20). On je uvijek s nama, on je "uvijek živ da posreduje" (Heb 7,25) za nas. Jednom riječju, dakle, On zagovara; On je na najboljem "mjestu", pred svojim i našim Ocem, da posreduje u našu korist. I zato čeka da mu iznesemo situacije, probleme, ljude, ali i bijedu i grijehe, kako bi za nas zadobio oproštenje i milosrđe i poslao na nas svoju i Očevu ljubav, Duha Svetoga.

Zagovor je bitan. Stoga Isus i od nas u današnjem Evanđelju traži da budemo zauzeti, da djelujemo, da ''krstimo u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga“ (usp. Mt 28,19). Krstiti doslovno znači "uroniti": osim sakramentalnog značenja, možemo misliti da smo pozvani sve "uroniti" u Boga, ono što živimo i koga susrećemo. Pa se zapitajmo: zagovaram li, "uranjam" li u Boga ljude koje poznajem, one koji mi povjeravaju svoje probleme, one koji prolaze kroz teške trenutke? Zagovaram li za njih kod Isusa, koji čeka moju molitvu da dadne svoga Duha onima koje mu donosim? Prinosim li Gospodinu svoje brige, ali i brige Crkve i svijeta? Neka nam Kraljica neba pomogne zagovarati snagom molitve.