''Isusa pronalazi onaj koji prihvaća Njegove putove i izazove, bez prigovaranja, sumnji, kritike i smrknutog lica''
Papin nagovor prije molitve Angelusa prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U današnjoj liturgiji Evanđelje govori o prvoj Isusovoj propovijedi u svom mjestu Nazaretu. Ishod je gorak: umjesto odobravanja, Isus nailazi na nerazumijevanje i neprijateljstvo (usp. Lk 4,21-30). Njegovi su sumještani, više od riječi istine, željeli čudesa, čudesna znamenja. Gospodin ih ne čini, i oni ga odbacuju, jer kažu da ga već poznaju: On je Josipov sin (usp. r. 22). Tako Isus izgovara rečenicu koja je postala izreka: ''Nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju'' (r. 24).
Ove riječi otkrivaju da za Isusa ovaj neuspjeh nije bio posve neočekivan. Poznavao je svoje, bio je svjestan rizika u koji se upušta, uzeo je u obzir odbacivanje. Zato se možemo zapitati: ''Zašto, ako naslućuje neuspjeh, ipak odlazi u svoj zavičaj? Zašto činiti dobro ljudima koji te ne prihvaćaju?'' To je pitanje koje si i mi često postavljamo. Ali, to je pitanje koje nam pomaže bolje razumjeti Boga. On se pred našom zatvorenosti ne povlači: ne zaustavlja svoju ljubav. Odraz toga vidimo u onim roditeljima koji su svjesni nezahvalnosti svoje djece, ali ih zbog toga ne prestaju voljeti i činiti im dobro. Bog je takav, ali na jednoj puno višoj razini. I nas danas poziva da vjerujemo u dobro, da damo sve od sebe u činjenju dobra.
U onome što se događa u Nazaretu, nailazimo na nešto drugo: neprijateljstvo prema Isusu koje su iskazivali 'njegovi', izaziva nas: oni ga nisu prihvatili. A mi? Da bismo to provjerili, pogledajmo primjere prihvaćanja koje Isus danas stavlja pred nas. Oni su dvoje stranaca: udovica iz Sarfate sidonske i Naaman Sirac. Oboje su prihvatili proroke: ona Iliju, on Elizeja. Ali, nije ih bilo lako prihvatiti, prošli su kroz kušnje. Udovica je ugostila Iliju, unatoč gladi i unatoč tomu što je prorok bio proganjan (usp. 1 Kr 17,7-16). Naaman je, s druge strane, unatoč tomu što je bio na visokom položaju, prihvatio nalog proroka Elizeja, što ga je dovelo do poniženja, da se okupa u rijeci sedam puta (usp. 2 Kr 5,1-14). Ukratko, udovica i Naaman dočekali su ih svojom otvorenošću i poniznošću. Kroz to dolazi vjera: otvorenost i poniznost. Udovica i Naaman nisu odbacili Božje putove i Njegove proroke; bili su ponizni, a ne kruti i zatvoreni.
Braćo i sestre, i Isus prolazi put proroka: predstavlja se onako kako bismo najmanje očekivali. Ne nalazi ga tko traži čudesa, nove senzacije, vjeru koja se sastoji od moći i izvanjskih znakova. Pronalazi ga onaj koji prihvaća njegove putove i izazove, bez prigovaranja, sumnji, bez kritike i smrknutog lica. Isus, drugim riječima, traži od tebe da ga prihvatiš u stvarnosti svakodnevice koju živiš; u Crkvi današnjice, takvoj kakva jest; u osobi koju svakog dana imaš pokraj sebe; u konkretnosti potrebitih. Tu je On, koji nas poziva da se očistimo u rijeci otvorenosti i brojnim ozdravljujućim kupeljima poniznosti.
A mi, jesmo li oni koji prihvaćaju ili smo poput Njegovih sumještana, koji su vjerovali da o Njemu sve znaju? Možda, nakon što smo dugi niz godina vjernici, mislimo da dobro poznajemo Gospodina, sa svojim idejama i prosudbama. Rizik je naviknuti se na Isusa, biti zatvoren za Njegove novosti, biti sigurni na vlastitim pozicijama. No, Gospodin od nas traži otvoren um i jednostavno srce. Neka nam Djevica Marija, uzor poniznosti i otvorenosti, pokaže put prihvaćanja Isusa.
