''Kako se čovjek može roditi kad je star?''

Draga braćo i sestre, dobar vam dan!

Među najznačajnijim figurama straješina u evanđeljima je i Nikodem – jedan od židovskih vođa – koji je, želeći upoznati Isusa, noću potajno odlazio k njemu (usp. Iv 3,1-21). U Isusovu razgovoru s Nikodemom očituje se srž Isusove objave i Njegova otkupiteljskog poslanja, kad kaže: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." (r. 16).

Isus kaže Nikodemu, da bi se vidjelo Kraljevstvo Božje, potrebno je "roditi se odozgor" (usp. r. 3). Nije riječ o tome da se ponovi rođenje, o tome da ponovimo svoj dolazak na svijet, u nadi da će nam nova reinkarnacija ponovno otvoriti mogućnost za bolji život. Ovakvo je ponavljanje besmisleno. Doista, to bi ispraznilo proživljeni život svakog smisla, izbrisalo bi ga kao da je neuspjeli eksperiment, kao vrijednost čije je vrijeme prošlo, kao prazninu koju bi trebalo pustiti da se izgubi. Ne, nije riječ o tome. Ovaj je život dragocjen u Božjim očima: po njemu smo stvorenja koja On nježno voli. "Rođenje odozgor", koje nam omogućuje da "uđemo" u Kraljevstvo Božje, jest rođenje u Duhu, prolaz između voda prema obećanoj zemlji u kojoj je stvorenje pomireno s ljubavlju Božjom.

Nikodem pogrješno shvaća ovo rođenje i kao dokaz njegove nemogućnosti iznosi argument starosti: ljudsko biće neizbježno stari, san o vječnoj mladosti konačno nestaje, ugasnuće je konačnica svakog rođenja u vremenu. Kako je moguće zamisliti sudbinu koja bi se očitovala u formi rođenja?

Nikodemov prigovor vrlo je poučan za nas. Možemo na drugi način shvatiti njegovo značenje, u svjetlu Isusove riječi, otkrivanjem poslanja koje je vlastito starosti. Zapravo, biti star ne samo da nije prepreka rođenju odozgor o kojem Isus govori, već postaje pogodno vrijeme da ga rasvijetlimo, oslobađajući ga iz zamagljenog shvaćanja izgubljene nade. Naše vrijeme i naša kultura, koji pokazuju zabrinjavajuću tendenciju da se rođenje djeteta smatra jednostavnim pitanjem biološkog nastanka i reprodukcije ljudskog bića, njeguju mit o vječnoj mladosti koja je očajna opsesija neraspadljivog tijela. Zašto se starost prezire na mnoge načine? Zato što očituje nepobitne dokaze koji vode nestajanju ovog mita, koji bi nas želio natjerati da se vratimo u utrobu majke, kako bi se uvijek vraćali mladi u tijelu. Tehnika se na sve načine dopušta privući ovim mitom: dok čekamo da pobijedimo smrt, možemo tijelo održati na životu lijekovima i kozmetikom, koja usporava, skriva, uklanja starost. Naravno, dobar život je jedno, hranjenje mita sasvim drugo. Međutim, ne može se poreći da nam pobrkanost tih dvaju aspekata stvara određenu mentalnu zbunjenost.

Život u smrtnom tijelu lijep je, "nedovršen": poput pojedinih umjetničkih djela koja imaju jedinstvenu draž upravo u svojoj nedovršenosti. Jer ovaj život je "inicijacija", a ne ispunjenje: mi dolazimo na svijet upravo tako kako dolazimo, kao pravi ljudi, zauvijek. Ali, život u smrtnom tijelu premalen je prostor i prekratko vrijeme da bismo sačuvali netaknutim i ispunili najdragocjeniji dio svog postojanja u ovome vremenu svijeta. Vjera, govori Isus, koja prihvaća evanđeosku najavu Kraljevstva Božjeg prema kojemu smo usmjereni, ima izvanredan izravan učinak. Omogućuje nam da "vidimo" kraljevstvo Božje. Postajemo sposobni uistinu vidjeti mnoge znakove približavanja naše nade ispunjenja onoga što u našem životu nosi znak onoga što je Bog odredio za vječnost.
Znakovi su to evanđeoske ljubavi koju je Isus rasvijetlio na mnoge načine. Ako ih možemo "vidjeti", možemo i "ući" u Kraljevstvo, dolaskom Duha po vodi koja ponovno rađa.

Starost je stanje, koji je darovano mnogima od nas, u kojem čudo ovog rođenja odozgor može biti prihvaćeno i  očitovano vjerodostojnim ljudskoj zajednici. Ona ne komunicira nostalgiju za rođenjem u vremenu, već ljubav prema konačnom odredištu. Iz ove perspektive, starost ima jedinstvenu ljepotu: hodamo prema Vječnom. Nitko ne može ponovno ući u majčinu utrobu, pa čak ni u njezin tehnološki i konzumeristički surogat. Nešto takvo bilo bi tužno, čak i ako bi bilo moguće. Onaj tko je star, ide naprijed, prema svom odredištu, prema Božjem nebu. Starost je stoga posebno vrijeme za oslobađanje budućnosti od tehnokratske iluzije biološkog i robotskog preživljavanja, ali prije svega zato što se otvara nježnosti Božje utrobe koja stvara i rađa. Neka nam Duh podari ponovno otvaranje za ovu duhovnu i kulturološku misiju starosti, koja nas pomiruje s rođenjem odozgor.