Kateheza o molitvi: 'Borba u molitvi'

Prenosimo katehezu pape Franje u cijelosti:

Čitanje: Ps 10,1.12-14

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Sretan sam što se ponovno susrećemo 'licem u lice', jer nešto ću vam reći: nije lijepo govoriti ni pred čime, jednoj kameri. To uopće nije lijepo. Nakon više mjeseci, zahvaljujući mons. Sapienzi, koji je rekao da ćemo ovdje imati audijenciju, sada smo ovdje okupljeni. Dobar je mons. Sapienza. Susresti se s ljudima, s vama, koji imate svatko svoju povijest, ljudima koji ovamo dolaze sa svih strana Italije, Sjedinjenih Američkih Država, Kolumbije, onom malom nogometnom ekipom, četvoricom braće iz Švicarske… Eno ih tamo, četvorica, nedostaje sestrica, nadamo se da će doći i ona. Vidjeti vas – meni je veliko zadovoljstvo, jer svi smo braća u Gospodinu. Gledajući se, pomaže nam u molitvi jednih za druge. Ljudi koji su daleko, ali postaju blizi. Neizostavna s. Genevieve koja dolazi iz lunaparka i mnogi koji tu rade, i sada su ovdje. Hvala vam za vašu prisutnost i posjet. Prenesite svima Papinu poruku: ja molim za sve i molim da vi molite za mene. Zajedno u molitvi!

Govoreći o molitvi, kršćanska molitva, kao i čitav kršćanski život, nije neka 'šetnja'. Nitko od velikih molitelja koje susrećemo u Bibliji i u povijesti Crkve nisu imali 'lagodnu' molitvu. Može se moliti kao papagaji, bla-bla-bla, ali to nije molitva. Ona daje velik mir, ali kroz unutarnju borbu, ponekad tešku, koja se može protezati i kroz duže razdoblje života. Molitva nije lagana. Svaki put kada želimo moliti, odmah nam padnu na pamet brojne druge aktivnosti koje nam se u tom trenutku čine važnijima i hitnijima. To se i meni događa. Pođem moliti i onda se sjetim da bih trebao učiniti ovo ili ono. Bježimo od molitve. Ne znam zašto je tako, ali to se događa. Gotovo uvijek, nakon odgađanja molitve, shvatimo da te stvari uopće nisu bile bitne i da smo možda izgubili vrijeme. Neprijatelj nas tako vara.

Božji muževi i žene govore ne samo o radosti molitve već i o nelagodi i umoru koji ona može prouzrokovati: ponekad se snažno moramo boriti kako bismo zadržali vjeru u vremenu i načinima molitve. Neki su svetci to proživljavali godinama, ne doživljavajući molitvu, ne shvaćajući njezinu korisnost. Šutnja, molitva, koncentracija teške su vježbe, a ponekad se ljudska priroda pobuni. Radije bismo bili bilo gdje drugdje na svijetu, ali ne tamo, moleći u crkvenoj klupi. Onaj tko želi moliti, mora se sjetiti da vjera nije laka, a ponekad se događa u gotovo potpunom mraku, bez uporišnih točaka. Ima trenutaka u životu koji su tamni. Neki svetci te trenutke nazivaju 'tamnom noći', u kojima se ne osjeti ništa, ali nastavlja se moliti.

'Katekizam' navodi dugačak niz neprijatelja molitve (usp. br. 2726 – 2728) koji otežavaju trenutke molitve. Netko sumnja da ona doista može doći do Svemogućeg: „Zašto Bog šuti? Ako je svemoguć, mogao bi reći dvije riječi, i gotova priča.“ Drugi, pred božanskom nedostižnošću, sumnjaju da je molitva puka psihološka aktivnost; ili je pak nešto što je možda korisno, ali nije istinito ili potrebno: može se prakticirati a da nisi vjernik.

Međutim, najgori neprijatelji molitve jesu u nama. 'Katekizam' ih naziva ovako: 'obeshrabrenje naspram svojih suhoća, žalost što nismo sve dali Gospodinu, jer imamo 'velik imetak', razočaranje što nismo uslišani prema vlastitoj volji, povreda našeg ponosa koji uporno ostaje na svojoj grješničkoj nedostojnosti, nepodnošenje molitve kao darovanog čina' (br. 2728). Jasno se vidi da je ovo sažet popis koji se može proširiti.

Što učiniti u vrijeme kušnje, kada se čini da je sve nesigurno? Ako istražujemo povijest duhovnosti, odmah primjećujemo da su učitelji duše jasno razumjeli situaciju koju smo opisali. Da bismo ju prevladali, svaki od njih doprinio je svojim iskustvom: riječi mudrosti ili prijedlogom za suočavanje s vremenima prepunim poteškoća. Ne radi se o teorijama koje su smišljene za stolom, već savjetima koji su rođeni iz iskustva, koji pokazuju važnost izdržljivosti i ustrajnosti u molitvi.

Bilo bi zanimljivo pogledati barem neke od ovih savjeta, jer svatko od njih zaslužuje da ga se prouči. Na primjer, 'Duhovne vježbe' svetog Ignacija Lojolskog knjižica je velike mudrosti koja nas uči kako urediti vlastiti život. Pojašnjava da je kršćanski poziv boj, da je odluka stati pod zastavu Isusa Krista, a ne pod đavolsku, pokušavajući činiti dobro čak i kada to postane teško.

U vremenima kušnje dobro je zapamtiti da nismo sami, da je netko uz nas i da nas štiti. Čak se i sveti Antun opat, utemeljitelj kršćanskog monaštva, u Egiptu, suočio sa strašnim trenutcima, u kojima se molitva pretvorila u tešku borbu. Njegov životopisac, sveti Atanazije, biskup Aleksandrije, pripovijeda da se jedno od najgorih razdoblja dogodilo svetom pustinjaku oko trideset i pete godine života, srednjoj dobi koja je mnogima krizno razdoblje. Antuna je mučila ta kušnja, ali joj se odupro. Kad se mir, smirenje konačno vratilo, obratio se svome Gospodinu s gotovo prijekornim tonom: 'Gospodine, gdje si bio? Zašto nisi odmah došao kako bi okončao moje patnje?' A Isus je odgovorio: 'Antune, bio sam tamo. Ali čekao sam da te vidim kako se boriš .' ('Život sv. Antuna', 10). Boriti se u molitvi. Često je molitva borba.

Dolazi mi u sjećanje nešto što sam vidio iz prve ruke kada sam bio u drugoj biskupiji. Jedan bračni par imao je devetogodišnju kćer oboljelu od bolesti za koju liječnici nisu znali uzrok. Na koncu, liječnik je majci rekao da pozove svog supruga, koji je bio na poslu, radio cijeli dan, te im je rekao: 'Djevojčica ne će preživjeti ovu noć. To je infekcija kojoj više nema pomoći.' Taj muškarac, koji nije baš sve nedjelje odlazio na Misu, imao je veliku vjeru. Izišao je plačući. Ostavio je suprugu s kćerkom u bolnici i otišao vlakom 70 km do bazilike Blažene Djevice Marije od Lujána, zaštitnice Argentine. Bazilika je već bila zatvorena, bilo je već 10 sati navečer, i on je zgrabio rešetke na ulazu u baziliku i čitavu je noć ostao tamo moleći se Djevici Mariji, boreći se za zdravlje svoje kćeri. Ovo nije izmišljotina. Ovo sam ja osobno vidio. Taj se čovjek borio. Na kraju, u 6 sati ujutro, otvorili su crkvu i ušao je kako bi pozdravio Djevicu Mariju te se vratio kući. Cijelu se noć borio. Kad je došao kući, tražio je suprugu, nije ju našao i pomislio je da je kćerkica otišla. Rekao je: 'Ne, Gospodin ne može to učiniti.' I ugledao je nasmijanu suprugu, a nije znao što se dogodilo. Ona mu jer rekla da su liječnici rekli da se situacija odjednom potpuno promijenila i da je kći ozdravila. Taj čovjek, boreći se molitvom, zadobio je od Marije milost i Ona ga je čula. I to sam ja vidio. Molitva čini čudesa, jer ona ide baš u središte Božje nježnosti, koji nas voli kao Otac. A kada ne zadobijemo određenu milost, učinit će nam neku drugu koju ćemo kroz život primijetiti. Ali, uvijek borba molitvom kako bismo izmolili milost. Ponekad tražimo nešto, ali molimo za to bezvoljno, bez borbe. Ali, tako se ne moli za ozbiljne stvari. Molitva je borba.

Gospodin je uvijek s nama: ako u trenutku sljepoće ne uspijemo vidjeti Njegovu prisutnost, uspjet ćemo u budućnosti. Također će nam se dogoditi da ponovimo istu rečenicu koju je jednom rekao praotac Jakov: 'Zaista se Gospodin nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!' (Post 28,16). Na kraju života, gledajući unatrag, i mi možemo reći: 'Mislio sam da sam sâm, ali ne, nisam bio: Isus je bio sa mnom.' Svi to možemo reći!

Hvala.