"Krjepostan je onaj koji se ne izobličuje, nego je vjeran svome pozivu i u potpunosti se ostvaruje"
Sveti Otac, na općoj audijenciji srijedom, govorio je o krjeposnom djelovanju.
Katehezu pape Franje prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan! Dobro došli! Još uvijek sam malo prehlađen, pa sam zamolio monsinjora da pročita katehezu. Budimo pažljivi jer vjerujem da nam može puno pomoći. Hvala!
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Nakon što smo razmotrili neke od mana, došlo je vrijeme da usmjerimo pogled na simetričnu sliku koja stoji nasuprot iskustvu zla. Ljudsko se srce može prepustiti zlim strastima, može slušati štetna iskušenja, uvjerljivo preodjevena, ali može se i svemu tomu suprotstaviti. Koliko god to bilo zamorno, ljudsko biće stvoreno je za dobro, koje uistinu postiže, a također se može baviti ovom vještinom osiguravajući da neke dispozicije u njemu ili u njoj postanu trajne. Razmišljanje o ovoj našoj divnoj mogućnosti tvori klasično poglavlje moralne filozofije: poglavlje vrlina.
Rimski filozofi nazivali su ju 'virtus', grčki filozofi 'aretè'. Latinski izraz ističe prije svega da je krjeposna osoba snažna, hrabra, sposobna za disciplinu i asketizam; stoga je vježbanje krjeposti plod dugog klijanja, koje zahtijeva napor, pa čak i patnju. Grčka riječ 'aretè' ukazuje nešto što ističe, nešto što se pojavljuje, što izaziva divljenje. Krjepostan je, dakle, onaj koji se ne izobličuje, nego je vjeran svome pozivu i u potpunosti se ostvaruje.
Pogriješili bismo kad bismo mislili da su svetci iznimke čovječanstva: neka vrsta uskog kruga prvaka koji žive izvan granica naše vrste. Svetci su, u ovoj perspektivi koju smo upravo predstavili s obzirom na vrline, oni koji u potpunosti postaju oni sami, koji ostvaruju vlastiti poziv svakog čovjeka. Kakav bi to bio sretan svijet u kojem bi pravda, poštovanje, uzajamna dobronamjernost, širokogrudnost, bili zajednička normalnost, a ne rijetka anomalija! Zato bi poglavlje o krjeposnom djelovanju, u ovim našim dramatičnim vremenima u kojima se često susrećemo s najgorim u čovječanstvu, svi trebali iznova otkriti i prakticirati. U deformiranom svijetu moramo se sjetiti oblika kojim smo oblikovani, Božje slike koja je zauvijek utisnuta u nas.
Ali, kako možemo definirati pojam krjeposti? Katekizam Katoličke crkve nudi nam preciznu i sažetu definiciju: ''Krepost je uobičajena i čvrsta sklonost činiti dobro'' (br. 1803). Nije, dakle, riječ o improviziranom i pomalo nasumičnom dobru koje u epizodama pada s neba. Povijest nam govori da su čak i zločinci, u trenutku jasnoće, lucidnosti, činili dobra djela. Svakako su ta djela zapisana u "Božjoj knjizi", ali krjepost je nešto drugo. To je dobro koje nastaje polaganim sazrijevanjem osobe, sve dok ne postane unutarnja osobina. Vrlina je habitus slobode. Ako smo slobodni u svakom činu, i svaki put kada smo pozvani birati između dobra i zla, vrlina je ono što nam omogućuje da imamo naviku biti usmjereni prema pravom izboru.
Ako je vrlina tako lijep dar, odmah se postavlja pitanje: kako ju je moguće steći? Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, već je složen.
Kršćaninu je prva pomoć milost Božja, naime, Duh Sveti djeluje u nama krštenima, djeluje u našoj duši da bi ju dovela do krjeposna života. Koliko je kršćana postiglo svetost kroz suze, shvaćajući da nisu bili u stanju nadvladati neke svoje slabosti! Ali, doživjeli su da je Bog dovršio to dobro djelo koje je za njih bilo samo nacrt. Milost uvijek prethodi našoj moralnoj obvezi.
Nadalje, nikad ne smijemo zaboraviti vrlo bogatu lekciju koja nam je došla iz mudrosti starih, koja nam govori da vrlina raste i da se može njegovati. A da bi se to dogodilo, prvi dar Duha koji treba tražiti jest mudrost. Ljudsko biće nije slobodan teritorij za osvajanje užitaka, emocija, nagona, strasti, a da ne može ništa učiniti protiv tih sila, ponekad kaotičnih, koje prebivaju u njemu. Neprocjenjiv dar koji posjedujemo mentalna je otvorenost, to je mudrost koja zna učiti iz pogrješaka kako bi dobro usmjerila život. Zatim nam je potrebna dobra volja: sposobnost da izaberemo dobro, da se oblikujemo asketskim vježbama, izbjegavajući ekscese, krajnost.
Draga braćo i sestre, ovako započinjemo naše putovanje kroz vrline, u ovom spokojnom svemiru koji se čini izazovnim, ali odlučujućim za našu sreću.