"Lijenčina ne izvršava brižno Božje djelo"

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Među glavnim grijesima postoji jedan koji često prolazi nezapaženo, ne govori se o njemu možda zbog svog imena koje je mnogima teško razumljivo: tu govorim o acediji. Zbog toga se u popisu mana pojam acedija često zamjenjuje drugim puno češće korištenim pojmom: lijenost. Zapravo, lijenost je više posljedica nego uzrok. Kad čovjek sjedi besposlen, nemaran, ravnodušan, kažemo da je lijen. Ali, kako uči mudrost drevnih pustinjskih otaca, korijen acedije često je lijenost, što doslovno na grčkom znači nedostatak brige (nemarnost). To je jedna od mana. 

Radi se o vrlo opasnoj napasti. Treba biti oprezan s njom. Tko postane njezinom žrtvom, kao da ga shrva želja za smrću: osjeća gađenje prema svemu; odnos s Bogom postaje mu dosadan; pa čak i najsvetija djela, ona koja su mu nekad grijala srce, sada mu se čine potpuno beskorisnima. Čovjek počinje žaliti za vremenom koje je prošlo i mladošću koja je nepovratno iza njega.

Lijenost se definira kao "podnevni demon". Uhvati nas usred dana, kada je umor na vrhuncu, a sati pred nama izgledaju monotoni, nemogući za život. U poznatom opisu monah Evagrije ovako predstavlja ovo iskušenje: ''Oko lijenčine stalno je uprto u prozore, a u svom umu on mašta o posjetiteljima [...] Dok čita, lijenčina često zijeva i lako ga svlada san, trlja oči, trlja ruke i, odmaknuvši oči od knjige, gleda u zid; onda se opet okrene knjizi, čita još malo [...]; napokon, pognuvši glavu, podmetne knjigu pod nju i zaspi laganim snom, dok ga glad ne probudi i ne natjera da se brine za svoje potrebe''. U zaključku, lijenčina ne izvršava brižno Božje djelo.

Suvremeni čitatelji u tim opisima vide nešto što jako podsjeća na zlo depresije, kako s psihološke tako i s filozofske točke gledišta. Zapravo, za one koji su zahvaćeni lijenošću, život gubi smisao, molitva postaje dosadna, svaka se bitka čini besmislena. Ako smo i u mladosti gajili strasti, sada nam se čine nelogičnima, snovi koji nas nisu usrećili. Pa se prepuštamo i rastresenost, nerazmišljanje, pojavljuje se kao jedini izlaz: kao da želimo biti omamljeni, imati glavu potpuno praznu... To je pomalo kao prijevremeno, uranjeno umiranje. Ova mana je jako ružna.

Pred ovom manom, za koju primjećujemo da je jako opasna, duhovni učitelji pružaju različita sredstva. Želio bih istaknuti ono što mi se čini najvažnijim i što bih nazvao strpljivošću vjere. Iako je pod udarom lijenosti čovjekova želja biti ''drugdje'', pobjeći od stvarnosti, umjesto toga moramo imati hrabrosti ostati i prihvatiti svoje "ovdje i sada", situaciju kakva jest, prisutnost Božju. Redovnici kažu da je za njih ćelija najbolja učiteljica života, jer ona je mjesto koje konkretno i svakodnevno govori o ljubavnoj priči s Gospodinom. Demon lijenosti želi uništiti upravo tu jednostavnu radost ''ovdje i sada'', to zahvalno divljenje stvarnosti; želi da povjeruješ da je sve uzaludno, da ništa nema smisla, da ništa ili nitko nije vrijedan brige.

Sjetimo se, koliko puta u životu susrećemo ljude koji su lijeni. I znamo reći kako su dosadni i ne želimo biti s takvim osobama. Način na koji se ponaša takva osoba kao da ti prenosi dosadu. To je lijenost.

Koliko je ljudi, pod pritiskom lijenosti, potaknuto bezličnim nemirom, bezumno napustilo put dobra kojim su krenuli! Lijenost je odlučujuća bitka, koja se mora dobiti pod svaku cijenu. I to je bitka koja nije poštedjela ni svetce, jer u mnogim njihovim dnevnicima ima stranica koje bilježe strašne trenutke, istinske noći vjere, gdje je sve izgledalo mračno. Ovi nas svetci i svetice uče da kroz noć hodamo u strpljivosti, prihvaćajući siromaštvo vjere. Preporučili su da se pod navalom lijenosti treba manje zalagati, postaviti ciljeve koji su dostižniji, ali u isto vrijeme oduprijeti se, ustrajati oslanjajući se na Isusa koji nas nikad ne napušta u kušnji.

Vjera, mučena kušnjom lijenosti, ne gubi svoju vrijednost. Ona je prava vjera, sama ljudska vjera, koja unatoč svemu, unatoč tami koja ju zasljepljuje, ipak ponizno vjeruje. To je vjera koja ostaje u srcu, kao žar koji ostaje ispod pepela, uvijek ostane. I ako netko od nas podlegne toj mani, padne u napast lijenosti, neka pogleda u sebe i sačuva žar vjere. Tako ćemo moći ići naprijed. Bog vas blagoslovio.