"Molimo Gospodina da nas izbavi iz naše sebične ravnodušnosti i stavi nas na pravi put"

Draga braćo i sestre, dobar vam dan!

Današnje Evanđelje donosi nam prispodobu o dobrom Samarijancu (usp. Lk 10,25-37). Na cesti koja se spušta iz Jeruzalema u Jerihon leži čovjek kojeg su razbojnici pretukli i opljačkali. Svećenik koji prolazi tim putem vidi ga, ali ne staje, nego nastavlja dalje; isto čini i levit, koji ima službu u Hramu. Neki Samarijanac, putujući, dođe do njega, vidje ga i sažali se (r. 33). Evanđelist ističe da je Samarijanac putovao. Dakle, taj Samarijanac, iako ima svoje planove i dug put pred sobom, ne nalazi izgovore i dopušta si zamijetiti ono što se događa na putu. Razmislimo: ne uči li nas Gospodin upravo tomu? Da gledamo daleko naprijed, prema konačnom cilju, i da pritom pomno pazimo na korake koje treba poduzeti, ovdje i sada, da bi se tamo stiglo.

Značajno je da su prvi kršćani nazivani "učenicima Puta” (usp. Dj 9,2). Zapravo, vjernik je vrlo sličan Samarijancu: dok putuje, on je putnik. On zna da nije stigao na cilj, ali želi učiti svaki dan, slijedeći Gospodina Isusa koji je rekao: ''Ja sam put, istina i život'' (Iv 14,6). Kristov učenik ide za Njim i tako postaje "učenik Puta“. Ide za Gospodinom koji ne sjedi, nego je uvijek u pokretu: na putu susreće ljude, liječi bolesne, obilazi sela i gradove.

"Učenik Puta'' stoga vidi da se njegov način razmišljanja i djelovanja postupno mijenja, postajući sve sličniji Učiteljevu. Hodajući Kristovim stopama, postaje putnik te uči – poput Samarijanca – vidjeti i suosjećati. Prije svega vidi: otvara oči za stvarnost, nije sebično zatvoren u krug vlastitih misli. Umjesto toga, svećenik i levit vide žrtvu, ali kao da ju nisu vidjeli, prolaze dalje. Evanđelje nas odgaja da vidimo: svakoga od nas vodi da ispravno razumijemo stvarnost, nadilazeći iz dana u dan predrasude i dogmatizme. A onda nas nasljedovanje Isusa uči suosjećanju: da budemo svjesni drugih, osobito onih koji pate, onih kojima je to najpotrebnije. I da djelujemo poput Samarijanca.

Pred ovom evanđeoskom prispodobom može se dogoditi da okrivljujemo druge ili same sebe, da upiremo prstom u druge uspoređujući ih sa svećenikom i levitom ili da okrivimo sebe nabrajajući nedostatak brige prema bližnjemu. No, želio bih vam predložiti drugu vrstu vježbe. Naravno, moramo prepoznati kad smo bili ravnodušni i kad smo se opravdavali, ali nemojmo stati na tome. Molimo Gospodina da nas izbavi iz naše sebične ravnodušnosti i da nas stavi na pravi put. Zamolimo ga da vidimo i suosjećamo s onima koje susrećemo na putu, osobito s onima koji pate i koji su u potrebi, da se približimo i učinimo što možemo kako bismo pomogli.

Neka nas Djevica Marija prati na tom putu rasta. Neka nam Ona, koja nam "pokazuje Put“, to jest Isusa, pomogne da postajemo sve više "učenici Puta''.