Navještaj je za danas

Draga braćo i sestre, dobar dan i dobro došli!

Nastavljamo s katehezama. No, kako još uvijek zdravstveno nisam dobro s ovom gripom, i glas baš nije najljepši, mons. Ciampanelli pročitat će tekst.

U prošlim katehezama vidjeli smo da je kršćanska poruka radost i da je za sve. Pogledajmo danas treći aspekt: navještaj je za danas.

Gotovo uvijek čujemo loše stvari o današnjici. Naravno, između ratova, klimatskih promjena, planetarnih nepravdi i migracija, kriza obitelji i nade, razloga za zabrinutost ne nedostaje. Općenito, čini se da danas živi kultura koja pojedinca stavlja iznad svega, a tehnologiju u središte svega, sa sposobnošću rješavanja brojnih problema i golemim napretkom na brojnim poljima. Ali, u isto vrijeme, ova kultura tehničko-individualnog napretka dovodi do afirmacije slobode koja ne želi postavljati granice i djeluje ravnodušno prema onima koji zaostaju. I tako pokazuje velike ljudske težnje često proždrljivoj logici ekonomije, s vizijom života koja odbacuje one koji ne proizvode i bore se gledati dalje od imanentnog (prirođenog). Mogli bismo čak reći da se nalazimo u prvoj civilizaciji u povijesti koja globalno pokušava organizirati ljudsko društvo bez prisutnosti Boga, koncentrirajući se u ogromnim gradovima koji ostaju horizontalni iako imaju vrtoglave nebodere.

Pada mi na pamet priča o gradu Babilonu i njegovoj kuli (usp. Post 11,1-9). Pripovijeda o društvenom projektu koji uključuje žrtvovanje svake individualnosti poradi učinkovitosti zajednice. Čovječanstvo govori samo jednim jezikom, mogli bismo reći da ima "jednu misao“, kao da je obavijeno nekom vrstom opće čarolije koja upija jedinstvenost svake osobe u mjehurić jednoličnosti. Tada Bog brka jezike, odnosno ponovno uspostavlja razlike, ponovno stvara uvjete za razvoj jedinstvenosti, oživljava višestrukost tamo gdje bi ideologija htjela nametnuti jedinstvenost (jednost). Gospodin također odvraća čovječanstvo od njegova delirija svemoći: "pribavimo sebi ime", kažu uznositi stanovnici Babela (r. 4), koji žele dosegnuti nebo, staviti se na Božje mjesto.

Ali, to su opasne, otuđujuće, razorne ambicije, a Gospodin, brkajući ta očekivanja, štiti ljude, sprječavajući najavljenu katastrofu. Čini se da je ova priča uistinu aktualna: čak i danas se kohezija (slaganje), umjesto na bratstvu i miru, često temelji na ambiciji, na nacionalizmu, na standardizaciji, na tehničko-ekonomskim strukturama koje usađuju uvjerenje da je Bog beznačajan i beskoristan: ne toliko zato što tražimo više znanja, već zato što tražimo više moći. To je iskušenje koje prožima velike izazove današnje kulture.

U Evangelii gaudium pokušao sam opisati neke od njih (usp. br. 52-75), ali prije svega sam pozvao na ''evangelizaciju koja osvjetljava nove načine odnosa prema Bogu, s drugima, s okolinom, i koja nadahnjuje temeljne vrijednosti. Potrebno je doći do mjesta gdje se stvaraju nove priče i paradigme, Isusovom riječju doprijeti do najdubljih nukleusa duše gradova'' (br. 74). Drugim riječima, Isusa se može naviještati samo nastanjujući kulturu svoga vremena; i imajući uvijek u srcu riječi apostola Pavla o današnjem vremenu: "Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!" (2 Kor 6,2). Stoga nema potrebe današnjici suprotstavljati alternativne vizije iz prošlosti. Niti je dovoljno samo ponavljati stečena vjerska uvjerenja koja, koliko god bila istinita, postaju apstraktna kako vrijeme prolazi. Istina ne postaje vjerodostojnija zato što netko povisi glas kad ju izgovara, nego zato što je posvjedočena životom.

Apostolska revnost nikada nije jednostavno ponavljanje stečenog načina, nego svjedočanstvo da je Evanđelje živo ovdje za nas danas. Svjesni toga, na naše doba i našu kulturu gledamo kao na dar. Oni su naši i evangelizirati ih ne znači izdaleka ih osuđivati, čak ni stajati na balkonu uzvikujući Isusovo ime, nego izaći na ulice, otići na mjesta gdje se živi, posjećivati mjesta gdje ima patnje, gdje se radi, studira i razmatra, nastanjujući raskrižja na kojima ljudska bića dijele ono što ima smisla za njihove živote. To znači biti, kao Crkva, ''kvasac dijaloga, susreta, jedinstva. Uostalom, same naše formulacije vjere rezultat su dijaloga i susreta različitih kultura, zajednica i primjera. Ne smijemo se bojati dijaloga: doista, upravo suočavanje i kritika pomažu nam sačuvati teologiju od pretvaranja u ideologiju'' (Govor na V. nacionalnoj konferenciji talijanske Crkve, Firenca, 10. studenoga 2015.).

Trebamo ostati na raskrižju današnjice. Napuštanje njih značilo bi osiromašenje Evanđelja i svođenje Crkve na sektu. Posjećivati ih pomaže nama kršćanima da na obnovljeni način razumijemo razloge naše nade, da iz blaga vjere izdvajamo i dijelimo "novo i staro" (Mt 13,52). Ukratko, umjesto da želimo ponovno obratiti današnji svijet, trebamo obratiti pastoral tako da bolje utjelovljuje Evanđelje danas (usp. Evangelii gaudium, 25). Učinimo Isusovu želju svojom: pomoći našim suputnicima da ne izgube želju za Bogom, da mu otvorimo srce i nađemo Jedinoga koji, danas i uvijek, daje čovjeku mir i radost.