"Ne može se evangelizirati bez svjedočanstva osobnog susreta s Isusom Kristom"

Čitanje: 1 Pt 3,8-9

Predragi, budite svi jednodušni, puni suosjećanja i bratske ljubavi, milosrdni, ponizni! Ne vraćajte zlo za zlo ni uvredu za uvredu! Naprotiv, blagoslivljajte jer ste na to i pozvani da baštinite blagoslov!

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas slušamo "magna chartu" evangelizacije u suvremenom svijetu: apostolsku pobudnicu Evangelii nuntiandi svetog Pavla VI. koja je aktualna, a napisana je 1975. (Naviještanje Evanđelja, 8. prosinca 1975.) Kao da je napisana jučer, a opet je aktualna. Evangelizacija je više od jednostavnog doktrinarnog i moralnog prenošenja. Ona je prije svega svjedočanstvo, jer ne može se evangelizirati bez svjedočanstva, svjedočanstvo osobnog susreta s Isusom Kristom, Utjelovljenom Riječju u kojoj je ostvareno spasenje. Nezaobilazno svjedočanstvo jer, prije svega, svijet treba "evangelizatore koji mu govore o Bogu kojeg poznaju i koji im je blizak" (EN, 76). To nije prenošenje ideologije ili „doktrina“ o Bogu. Ne! To je prenošenje Boga koji se oživotvorio u meni. To je svjedočanstvo. Tomu je tako i zato što "moderni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje" (isto, 41). Stoga je svjedočanstvo o Kristu ujedno prvo sredstvo evangelizacije (usp. isto) i bitan uvjet za njezinu učinkovitost (usp. isto, 76), da bi naviještanje Evanđelja bilo plodonosno. Biti svjedoci!

Valja podsjetiti da svjedočanstvo uključuje i vjeru koju ispovijedamo, odnosno uvjereno i očito prianjanje uz Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, koji nas je iz ljubavi stvorio i otkupio. To je vjera koja nas preobražava, koja preobražava naše odnose, kriterije i vrijednosti koje određuju naše izbore. Svjedočanstvo stoga ne može zanemariti usklađenost između onoga u što se vjeruje, onoga što se naviješta i onoga što se živi. Vjerodostojnim se ne postaje izgovaranjem neke doktrine ili ideologije. Osoba je vjerodostojna ako je u skladu ono što vjeruje i ono što živi, kako vjeruje i kako živi. Brojni kršćani govore da vjeruju, ali žive potpuno drugačije, kao da nisu kršćani. To je licemjerje. Suprotno od svjedočanstva je licemjerje. Koliko puta smo čuli: “Ma ovaj što ide na misu svake nedjelje, a živi ovako, ovako i ovako“. Istina, to je protu svjedočanstvo.  

Svatko od nas pozvan je odgovoriti na tri temeljna pitanja, kako ih je formulirao sv. Pavao VI.: ''Vjeruješ li ono što naviještaš? Živiš li ono u što vjeruješ? Naviještaš li ono što živiš?'' (usp. isto). To je sklad! ''Vjeruješ li u ono što naviještaš? Živiš li ono u što vjeruješ? Naviještaš li ono što živiš? 

Ne možemo se zadovoljiti jednostavnim, unaprijed pripremljenim odgovorima. Pozvani smo prihvatiti čak i nesiguran rizik istraživanja, s punim povjerenjem u djelovanje Duha Svetoga koji djeluje u svakome od nas, potičući nas da uvijek idemo dalje: preko naših granica, izvan naših prepreka, iznad naših ograničenja, bilo koje vrste.
U tom smislu, svjedočanstvo autentičnog kršćanskog života uključuje hod svetosti, utemeljen na krštenju koje nas čini "dionicima božanske naravi, i zato istinski svetima" (dogmatska konstitucija Lumen gentium, 40). Svetost nije rezervirana za nekolicinu; ona je Božji dar i zahtijeva da ga prihvatimo i učinimo da donese plod za nas i za druge. Izabrani i ljubljeni od Boga, trebamo tu ljubavi donositi drugima. Pavao VI. uči da revnost za evangelizaciju izvire iz svetosti, izvire iz srca koje je puno Boga. Hranjena molitvom i iznad svega ljubavlju prema Euharistiji, evangelizacija čini da oni koji ju čine rastu u svetosti (usp. EN, 76). Istodobno, bez svetosti, riječi evangelizatora "teško će pronaći put do srca čovjeka našeg vremena", već postaju tašte i neplodne" (isto), samo riječi, riječi. 

Dakle, moramo biti svjesni da primatelji evangelizacije nisu samo drugi, oni koji ispovijedaju drugu vjeru ili ju ne ispovijedaju, nego i mi sami, Kristovi vjernici i aktivni članovi Božjeg naroda. Svakoga dana se trebamo obraćati. Prihvatiti Božju riječ i mijenjati život svakoga dana. Tako se evangelizira srcem. Da bi dala to svjedočanstvo, Crkva kao takva također mora početi "evangelizirajući samu sebe". Ako Crkva ne evangelizira samu sebe, ostaje samo dio muzeja. Naprotiv, ono što ju neprestano ažurira, aktualizira je evangelizacija same sebe. Ona ''neprestano treba osluškivati što treba vjerovati, razloge svoje nade, novu zapovijed ljubavi. Crkva koja je narod Božji uronjen u svijet, često iskušavan brojnim idolima, uvijek treba čuti navještaj velikih Božjih djela. To znači, jednom riječju, da Crkva uvijek treba biti evangelizirana, da uzme Evanđelje, moli i osjeti snagu Duha Svetoga koji mijenja srce. 

Crkva koja se evangelizira da bi evangelizirala jest Crkva koja je, vođena Duhom Svetim, pozvana slijediti zahtjevan put neprestanog obraćenja i obnove. To također uključuje sposobnost mijenjanja načina razumijevanja i življenja njezine evangelizacijske prisutnosti u povijesti, izbjegavajući traženje utočišta u područjima zaštićenima logikom "tako se uvijek radilo". To su utočišta koja Crkvu čine bolesnom. Crkva mora ići naprijed, treba neprestano rasti i tako će ostati mlada. Ova je Crkva cijela okrenuta Bogu, dakle dionica Njegova nauma spasenja čovječanstva, a istovremeno cijela okrenuta čovječanstvu. Crkva je ta koja se dijaloški susreće sa suvremenim svijetom, koja tka bratske odnose, koja stvara prostore za susrete, provodeći dobre običaje gostoljubivosti, dobrodošlice, prepoznavanja i integracije drugoga i različitosti, te koja brine o zajedničkom domu koji je stvorenje. Crkva koja dijaloški susreće suvremeni svijet, razgovara sa svijetom i koja svakog dana susreće Gospodina i s njim razgovara. Tako pušta da Duh Sveti djeluje, njega koji je protagonist evangelizacije. Bez Duha Svetoga možemo samo reklamirati Crkvu, ne evangelizirati. Duh Sveti u nama je onaj koji nas potiče na evangelizaciju. To je istinska sloboda djece Božje. 

Draga braćo, ponovno vas pozivam da čitate i ponovno pročitate pobudnicu Evangelii nuntiandi. Iskreno vam kažem: ja ju često čitam, to je remekdjelo Pavla VI. To je baština koju nam je ostavio kako bi evangelizirali. Puno hvala.