Oholost je veliki neprijatelj poniznosti
Papa Franjo je na općoj audijenciji govorio o poniznosti.
Katehezu pape Franje prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Zaključujemo ovaj ciklus kateheza usredotočujući se na krjepost koja nije dio sedam stožernih i teologalnih krjeposti, ali je u temelju kršćanskog života. Ta krjepost je poniznost. Ona je veliki protivnik, neprijatelj najsmrtonosnijeg poroka, a to je oholost. Dok taština i oholost nadimaju ljudsko srce, gdje se pravimo većima nego što jesmo, poniznost vraća sve u pravu dimenziju: mi smo divna, ali ograničena stvorenja sa svojim kvalitetama i slabostima. Od početka nas Biblija podsjeća da smo prah i da ćemo se u prah vratiti (usp. Post 3,19), 'Ponizan', 'human' zapravo potječe od riječi 'humus', 'zemlja'. Ipak, zablude o svemoći često se javljaju u ljudskom srcu i tako su opasne! To nije dobro za nas.
Da se oslobodimo demona oholosti, dovoljno je vrlo malo. Dovoljno bi bilo promatrati zvjezdano nebo da nađemo pravu mjeru, kako kaže Psalam: ''Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?'' (8,4-5). A moderna nam znanost omogućuje da horizont proširimo mnogo, mnogo dalje i da ga više osjetimo kao otajstvo koje nas okružuje i živi u nama.
Blago ljudima koji u srcu čuvaju to prepoznavanje vlastite malenosti! Te osobe sačuvane su od loše mane: arogancije. U svojim blaženstvima Isus polazi od njih: "Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5,3). To je prvo blaženstvo jer je osnova onih koji slijede: blagost, milosrđe, čistoća srca proizlaze iz tog unutarnjeg osjećaja malenosti. Ulazna vrata u sve vrline jest poniznost.
Na prvim stranicama Evanđelja poniznost i siromaštvo duha kao da su izvor svega. Anđeoski navještaj ne događa se na vratima Jeruzalema, nego u jednom zabačenom mjestu u Galileji, toliko beznačajnom da su ljudi govorili: "Može li što dobro doći iz Nazareta?" (Iv 1,46). Ali upravo odande svijet se ponovno rađa. Odabrana junakinja nije kraljica odrasla u finim tkaninama, već nepoznata djevojka: Marija. Prva koja je ostala iznenađena Ona je sama, kad joj je Anđeo donio Božju vijest. I u Njezinu Veliča ističe se to čuđenje: ''Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje.'' (Lk 1,46-48). Boga – da tako kažemo – privlači Marijina malenost, koja je prije svega unutarnja malenost. Bog je privučen i našom malenošću kada ju prihvatimo.
Odsad pa nadalje Marija će paziti da ne bude u središtu pažnje. Njezina je prva odluka nakon anđeoskog navještaja otići pomoći i služiti svojoj rođakinji. Ponizne osobe nemaju potrebu izaći iz svoje skrovitosti. Isus uvijek govori da su blaženi oni ponizni. Ni najsvetija istina Njezina života (biti Majka Božja) za Nju nije bila predmet taštine.
Možemo zamisliti da je i Ona proživljavala teške trenutke, dane u kojima je Njezina vjera išla naprijed, i u tami. Ali to nikad nije pokolebalo Njezinu poniznost, koja je u Mariji bila granitna vrlina. To bih želio naglasiti! Poniznost je granitna vrlina. Ta malenost koju nam daje poniznost, tu mislimo na Mariju, Njezina je nepobjediva snaga: Ona je ta koja ostaje podno križa dok se iluzija o pobjedonosnom Mesiji razbija u komadiće.
Braćo i sestre, poniznost je sve. To je ono što nas spašava od Zloga i od opasnosti da postanemo njegovi sudionici. Poniznost je izvor mira u svijetu i u Crkvi. Gdje nema poniznosti, tamo je rat, nered, podjela. Bog nam je za to dao primjer u Isusu i Mariji, za naše spasenje i našu sreću. Poniznost je put do spasenja.
