Papa: 'Bez kontemplacije lako je upasti u neuravnoteženi i umišljeni antropocentrizam'

Današnju Papinu katehezu 'Ozdraviti svijet' prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Da bismo izašli iz pandemije, potrebno je brinuti se za sebe i jedni za druge. Treba podržati one koji se brinu o najslabijima, bolesnima i starijima. Česta je navika, nažalost, da ostavimo po strani starije ljude, da ih napustimo, i to je ružno. Ti ljudi – dobro opisani španjolskim izrazom 'cuidadores' – oni koji se brinu o bolesnicima – imaju bitnu ulogu u današnjem društvu, unatoč tomu što često ne dobivaju priznanje i naknadu koju zaslužuju. Briga je zlatno pravilo naše ljudskosti i sa sobom donosi zdravlje i nadu (usp. Enc. Laudato si' [LS] 70). Brinuti se o bolesnima, onima u potrebi, onima ostavljenima po strani – to je ljudsko i kršćansko bogatstvo.

Ovakvom se brigom trebamo skrbiti i o zajedničkom domu: o Zemlji i svakom stvorenju. Svi su oblici života međusobno povezani, a naše zdravlje ovisi o ekosustavima koje je Bog stvorio i povjerio nam na brigu (usp. Post 2; 15). S druge strane, zlostavljanje je težak grijeh koji šteti i čini bolesnima  (usp. LS 8; 66). Najbolji je protuotrov za ovu lošu upotrebu našeg zajedničkog doma kontemplacija (usp. LS 85; 214). Kako to da nema cjepiva za to? Koji je protuotrov za nebrigu oko zajedničkog doma? To je kontemplacija! 'Dok god ne naučimo zaustaviti se, diviti se i cijeniti ljepotu, nije neobično da se sve pretvara u predmet upotrebe i beskrupuloznog zlostavljanja – način iskoristi i baci.' Međutim, naš zajednički dom, stvoreno, nije puki 'resurs'. Stvorenja imaju vrijednost u sebi i 'odražavaju, svaka na svoj način, zraku beskrajne mudrosti i dobrote Božje.' (Katekizam Katoličke Crkve 339). Ova se vrijednost i zraka božanske svjetlosti moraju otkriti; a da bismo ju otkrili, moramo biti u tišini, slušati i razmatrati. Razmatranje ozdravlja dušu!

Bez kontemplacije lako je upasti u neuravnoteženi i umišljeni antropocentrizam, 'ja' u središtu svega, koji preuveličava ulogu nas kao ljudskih bića, postavljajući nas apsolutnim vladarima nad svim ostalim stvorenjima. Iskrivljena interpretacija biblijskih tekstova o stvaranju pridonijela je ovom pogrješnom stajalištu, što dovodi do iskorištavanja Zemlje do te mjere da ju guši. Iskoristiti stvoreno – to je grijeh. Vjerujemo da smo u središtu, pretvarajući se da zauzimamo mjesto Boga i tako narušavamo sklad Njegova plana. Postajemo grabežljivci, zaboravljajući svoj poziv čuvara života. Naravno, možemo i moramo obrađivati zemlju da bismo živjeli i razvijali se. Ali, rad nije istoznačnica za iskorištavanje, i uvijek je popraćen brigom: 'orati i zaštititi', 'raditi i brinuti se'. To je naše poslanje (usp. Post 2; 15). Ne možemo očekivati da ćemo, bez brige o zajedničkom domu koji nas prima, na materijalnoj razini i dalje rasti. Naša najsiromašnija braća i naša majka Zemlja vapiju zbog štete i nepravde koju smo izazvali i zahtijevaju novi put, novi smjer, zahtijevaju od nas obraćenje – brinuti se i o Zemlji i stvorenju.

Stoga je važno ponovno obnoviti kontemplativnu dimenziju – promatrati Zemlju i stvoreno kao dar, a ne kao nešto što treba iskoristiti u svoju korist. Razmatrajući, u drugima i u prirodi otkrivamo nešto puno više od njihove koristi. Tu je srž problema. Razmatrati i nadići problem koristi nečega. Razmatrati ljepotu besplatno je. Otkrivamo unutarnju vrijednost stvari koju im je darovao Bog. Kako su naučavali brojni duhovni učitelji: nebo, zemlja, more, sve stvoreno ima ovu slikovitu ili mističnu sposobnost – vratiti nas Stvoritelju i zajedništvu sa stvorenim. Primjerice, sveti Ignacije Lojolski, na kraju svojih 'Duhovnih vježbi', poziva na  'razmatranje kako bismo dosegli ljubav', odnosno da razmotrimo kako Bog gleda na svoja stvorenja i raduje se s njima; otkriti Božju prisutnost u Njegovim stvorenjima i, u slobodi i milosti, ljubiti ih i brinuti se o njima.

Kontemplacija, koja nas dovodi do brige, nije izvanjsko promatranje prirode, kao da u nju nismo uronjeni. Mi smo u prirodi, dio smo nje. Naprotiv, to trebamo činiti iznutra, prepoznajući sebe dijelom stvorenoga, čineći se protagonistima, a ne samo promatračima bezlične stvarnosti, što bi bilo puko iskorištavanje. Tko razmatra na taj način, nije zadivljen samo onime što vidi, već i time što se osjeća dionikom ove ljepote; a osjeća se pozvanim i čuvati ju, štititi.

Ima nešto što ne smijemo zaboraviti: tko ne zna kontemplirati prirodu i stvorenje, ne zna kontemplirati osobe kroz njihove darove. I tko živi kako bi iskoristio prirodu, na kraju iskorištava ljude i postupa s njima kao s robovima. To je univerzalni zakon. Ako ne znamo kontemplirati prirodu, bit će teško kontemplirati osobe, njihovu ljepotu; brata, sestru. 

Tko zna razmatrati, lakše će se upustiti u djelovanje kako bi promijenio ono što degradira i šteti zdravlju. Založit će se oko edukacije i promoviranja nove navike u proizvodnji i potrošnji, u doprinosu novom modelu gospodarskog rasta, koji jamči poštovanje zajedničkog doma i ljudi. Kontemplativac u akciji nastoji postati čuvarom okoliša. Baš lijepo! Svatko od nas treba biti čuvar okoliša i njezine čistoće, pokušavajući ispreplesti znanje predaka tisućljetnih kultura s novim tehničkim znanostima, sve dok naš životni stil ne bude održiv.

Razmatrati i brinuti se: evo dvaju stavova koji pokazuju način na koji  možemo ispraviti i uravnotežiti svoj odnos ljudskih bića sa stvorenim. Često puta naš odnos prema stvorenjima izgleda kao odnos neprijatelja, razara stvoreno u moju korist. Iskoristiti stvorenje u svoju korist. Nemojmo zaboraviti: to košta! Sjetimo se španjolske izreke: 'Bog uvijek oprašta, mi ponekad, a priroda ne oprašta nikada.' Danas sam u novinama pročitao vijest o dvama velikim ledenjacima na Antarktiku, blizu Amundsenova mora. Prijeti opasnost da će pasti. To će biti strašno jer će razina mora narasti i to će uzrokovati veliku štetu. A zašto? Zbog zagrijavanja, jer nema brige o stvorenome i nema brige o zajedničkom domu.

No, kad postoji taj bratski odnos, slikovito rečeno, postajemo 'čuvari' zajedničkog doma, čuvari života i nade. Oni čuvaju baštinu koju nam je Bog povjerio, kako bi buduće generacije u njoj mogle uživati.  Netko bi mogao reći: 'Ma, ja se sada dobro snalazim', ali problem nije kako se ti danas snalaziš – to je govorio jedan vrlo dobar njemački protestantski teolog Bonhoeffer – problem je u tome kakvo će biti životno nasljeđe budućih generacija.  Mislimo na svoju djecu, unuke: što ćemo im ostaviti ako iskorištavamo stvoreno? Na poseban način tu mislim na domorodačke narode kojima svi dugujemo zahvalnost i kajanje kako bismo popravili zlo koje smo im učinili.

Ali, također mislim na one pokrete, udruge, istaknute skupine koje se zalažu oko zaštite svog teritorija s njegovim prirodnim i kulturnim vrijednostima. Te se društvene stvarnosti ne cijene uvijek, ponekad ih se čak i sputava, jer ne donose novac; ali u stvarnosti one doprinose mirnoj revoluciji, 'revoluciji brige'. Razmatrati kako se o tome brinuti, kako bismo čuvali nas, stvorenje, svoju djecu i unuke, kako bismo čuvali budućnost. 
Međutim, nije potrebno prenositi nekima ono što je zadatak svakog čovjeka. Svatko od nas može i mora postati 'čuvarom zajedničkog doma', sposobnim slaviti Boga zbog Njegovih stvorenja, promišljati o njima i štititi ih.

Na kraju je dodao:

U ovom trenutku želim se sjetiti don Roberta Magesinia, svećenika Biskupije Como, kojega je jučer ujutro ubila jedna osoba u potrebi, kojoj je pomagao, osoba s psihičkim problemima. Sjedinjujem se u boli i molitvama s njegovom obitelji i zajednicom Biskupije Como. Kao što je rekao njegov biskup, slavim Boga zbog svjedočanstva – mučeništva ovog svjedoka ljubavi prema najpotrebitijima.