Papa: 'Biti malen znači biti djeca koja imaju potpuno povjerenje u Oca'

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U Evanđelju današnje liturgije vidimo prilično neobičnu Isusovu reakciju: ozlovoljen je, ogorčen. Ono što najviše iznenađuje jest da Njegovu ogorčenost ne izazivaju farizeji koji su ga stavljali na kušnju pitanjima o zakonitosti razvoda braka, već Njegovi učenici koji, da bi ga zaštitili od mnoštva, grde djecu koju su donijeli Isusu. Drugim riječima, Gospodin nije ozlovoljen na one koji s Njim raspravljaju, već na one koji, da bi ga poštedjeli umora, od Njega udaljavaju djecu. Zašto?

Sjetimo se, bilo je to Evanđelje prije dvije nedjelje, da Isus, zagrlivši dijete, sebe poistovjećuje s malenima: naučio je da upravo maleni, to jest oni koji ovise o drugima, koji su u potrebi, a ne mogu uzvratiti, trebaju biti prvi posluženi (usp. Mk 9,35-37). Tko traži Boga, nalazi ga tamo, u malenima, u potrebitima: ne samo u dobrima već i u brizi i ohrabrivanju bolesnika, poniženih, zatvorenika, useljenika, zatvorenika. On je tamo. Zbog toga je Isus ogorčen: svaka uvreda učinjena malenom, siromašnom, bespomoćnom, učinjena je Njemu.

Danas Gospodin ovako uči i upotpunjava. Zapravo, dodaje: 'Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.' (Mk 10,15). Evo novosti: učenik mora ne samo služiti malenima već prepoznati sebe malenim. Znati da smo maleni, znati da nam je potrebno spasenje, neophodno je za prihvaćanje Gospodina. To je prvi korak da mu se otvorimo. Često to zaboravljamo. U blagostanju imamo iluziju da smo sami sebi dovoljni, da ne trebamo Boga. To je prijevara, jer svatko od nas jest biće u potrebi, svatko je malen.

Prepoznati se malenima u životu je polazište da postanemo velikima. Ako razmislimo, ne rastemo toliko na temelju uspjeha i stvari koje imamo, već prije svega u trenutcima borbe i krhkosti. Tamo, u potrebi, sazrijevamo; otvaramo svoja srca Bogu, drugima, smislu života. Kad se osjećamo malenima pred problemom, križem, bolešću, kad proživljavamo kušnju i samoću, nemojmo se obeshrabriti. Maska površnosti pada i ponovno se javlja radikalna krhkost: to je naš zajednički temelj, naše blago, jer kod Boga slabosti nisu prepreke, već mogućnosti.

Doista, upravo u krhkosti otkrivamo koliko se Bog o nama brine. Današnje Evanđelje kaže da je Isus vrlo nježan prema malenima: 'Zagrli ih pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke' (r. 16). Suprotnosti, situacije koje otkrivaju našu krhkost, posebne su prilike kako bismo osjetili Njegovu ljubav. Oni koji ustrajno mole, to dobro znaju: u trenutcima tame ili samoće, Božja nježnost prema nama postaje, da tako kažem, još prisutnija. Daje nam mir, potiče nas da rastemo. U molitvi nas Gospodin grli, poput oca koji grli svoje dijete. Tako postajemo veliki: ne u iluzornoj zahtjevnosti naše samodostatnosti, već u snazi polaganja svih nada u Oca. Upravo onako kao što to čine maleni.

Zamolimo danas Djevicu Mariju jednu veliku milost, milost malenosti: biti djeca koja imaju potpuno povjerenje u Oca, sigurni da se on nikad ne prestaje brinuti o nama.