Papa: "Boga brine kada ga ljudi prate s euforijom"

Papa: "Boga brine kada ga ljudi prate s euforijom"

"Umjesto da se prepusti očaranosti zbog popularnosti, On od svakoga traži da pažljivo razluči razloge zbog kojih ga prati i posljedice koje to povlači za sobom'', kazao je Papa u propovijedi. 

Autor
Laudato/N.F.
Fotograf
screenshot
Objavljeno:
 
04.09.2022 11:08

 

Papa Franjo, na Trgu sv. Petra, tijekom euharistijskog slavlja, na 23. nedjelju kroz godinu, proglasio je papu Ivana Pavla l. blaženim. Tom prigodom uputio je propovijed koju prenosimo u cijelosti. 

Isus je na putu prema Jeruzalemu i današnje Evanđelje kaže da je "s njime putovalo silno mnoštvo" (Lk 14,25). Ići s Njim znači slijediti ga, odnosno postati učenicima. Ipak, Gospodin ovim ljudima govori neprivlačno i vrlo zahtjevno: ne može biti Njegov učenik onaj tko ga ne ljubi više od svojih dragih, tko ne nosi Njegov križ, koji se ne odvaja od zemaljskih dobara (usp. rr. 26-27.33). Zašto Isus upućuje takve riječi mnoštvu? Kakav je značaj Njegovih upozorenja? Pokušajmo odgovoriti na ova pitanja.

Najprije vidimo veliko mnoštvo ljudi koji slijede Isusa. Možemo zamisliti da su mnogi bili očarani Njegovim riječima i zadivljeni gestama koje je činio; zato su u Njemu vidjeli nadu za svoju budućnost. Što bi učinio bilo koji učitelj onog vremena, ili, možemo se pitati, što bi lukavi vođa učinio da vidi da njegove riječi i njegova karizma privlače mnoštvo i povećavaju broj onih koji mu odobravaju? Događa se to i danas: osobito u trenutcima osobne i društvene krize, kada smo više izloženi osjećajima ljutnje ili se bojimo nečega što ugrožava našu budućnost, postajemo ranjiviji. Tada se, na razini emocija, oslanjamo na one koji spretno i lukavo znaju koristiti ovu situaciju, iskorištavajući strahove društva i obećavajući da će biti "spasitelj" koji će riješiti probleme, dok u stvarnosti želi povećati vlastito zadovoljstvo i svoju moć.

Evanđelje nam govori da Isus ne postupa tako. Božji je stil drugačiji, jer On ne iskorištava naše potrebe, nikada ne koristi naše slabosti da bi sebe istaknuo. Njega, koji nas ne želi prevariti i ne želi nam prodati jeftine radosti, nije briga za beskrajno mnoštvo. Nema kult brojeva, ne traži povlađivanje, nije idolopoklonik osobnog uspjeha. Naprotiv, brine ga kada ga ljudi prate s euforijom i olakim entuzijazmom. Dakle, umjesto da se prepusti očaranosti zbog popularnosti, On od svakoga traži da pažljivo razluči razloge zbog kojih ga prati i posljedice koje to povlači za sobom. Možda su mnogi iz tog mnoštva slijedili Isusa jer su se nadali da će On biti vođa koji će ih osloboditi od njihovih neprijatelja, onaj koji će osvojiti vlast i podijeliti ju s njima; ili onaj koji bi, čineći čuda, riješio probleme gladi i bolesti.

Za Gospodinom se može ići iz raznih razloga, a neki su, moramo priznati, svjetovni: iza savršenog vjerskog izgleda može se sakriti puko zadovoljenje vlastitih potreba, potraga za osobnim dokazivanjem, želja za položajem, za držanjem stvari pod kontrolom, želja za zauzimanjem prostora i dobivanjem privilegija, težnja za dobivanjem priznanja i drugo. Moguće je iskoristiti Boga za sve to. Ali, to nije Isusov stil, niti može biti stil učenika i Crkve.

Gospodin traži drugačiji stav. Slijediti ga ne znači ući u dvor ili sudjelovati u pobjedničkoj povorci, niti dobiti životno osiguranje. Naprotiv, to znači "nositi križ" (Lk 14,27): poput Njega, preuzeti svoje i tuđe breme, učiniti od života dar, trošiti ga nasljedujući velikodušnu i milosrdnu ljubav koju On ima prema nama. To su izbori koji uključuju cjelokupnost postojanja; zato Isus želi da učenik ništa ne stavlja ispred te ljubavi, čak ni najmilije osjećaje i najveća dobra.

Ali, da bismo to učinili, moramo gledati na Njega više nego na sebe, naučiti ljubav, crpiti ju iz Raspela, Križa. Tu vidimo ljubav koja se daje do kraja, bez mjere i bez granica. Mi sami, rekao je papa Luciani, "mi smo predmet vječne Božje ljubavi" (Angelus, 10. rujna 1978.). Bezvremenski: nikada ne nestaje iz našeg života, uvijek nas obasjava i obasjava i najtamnije noći. I onda, gledajući u Raspelo, pozvani smo izdići se do te ljubavi: očistiti se od svojih iskrivljenih ideja o Bogu i svojih zatvorenosti, ljubiti Njega i druge, u Crkvi i društvu, čak i one koji ne misle poput nas, čak i neprijatelja.

Ljubiti: čak i pod cijenu križa žrtve, šutnje, nerazumijevanja, samoće, prepreka i progona. "Jer", rekao Ivan Pavao I., "ako želiš poljubiti Isusa raspetoga, "ne možeš ne sagnuti se nad križem i pustiti da te ubode trn krune koja je na glavi Gospodinovoj" (opća audijencija, 27. rujna 1978). Ljubav do kraja, sa svim svojim trnjem: ne napola učinjenim stvarima, komotnostima ili lagodnim životom. Ako ne ciljamo visoko, ako ne riskiramo, ako se zadovoljimo mlakom vjerom, mi smo – kaže Isus – kao netko tko želi sagraditi kulu, ali ne proračuna sredstva kako bi to dobro sagradio; on "pošto postavi temelje ne može dovršiti" (r. 29).

Ako zbog straha da se ne izgubimo odustanemo od sebedarja, ostavljamo nedovršene stvari: odnose, posao, povjerene nam odgovornosti, snove, pa čak i vjeru. I onda živimo polovično: nikad ne poduzimajući odlučujući korak, bez uzleta, bez riskiranja za dobro, a da se nismo uistinu posvetili drugima. Isus od nas traži ovo: živi Evanđelje i živjet ćeš život, ne napola, nego u potpunosti. Bez kompromisa.

Braćo, sestre, novi blaženik tako je živio: u radosti Evanđelja, bez kompromisa, ljubeći do kraja. On je utjelovio siromaštvo učenika, koje nije samo odvajanje od materijalnih dobara, nego prije svega pobjeđivanje napasti da se sebe stavi u središte i traži svoju slavu. Naprotiv, treba slijediti Isusov primjer, koji je bio krotak i ponizan pastir. Sebe je smatrao prahom na kojem se Bog udostojao pisati (usp. A. LUCIANI / IVAN PAVAO I., Opera omnia, Padova 1988., sv. II., 11). Stoga je rekao: "Gospodin je toliko preporučio: budite ponizni. Čak i ako ste učinili velike stvari, recite: 'Sluge smo beskorisne'" (opća audijencija, 6. rujna 1978.).

Osmijehom je papa Luciani uspio prenijeti Gospodinovu dobrotu. Lijepa je Crkva sretnog, spokojnog i nasmijanog lica, koja nikad ne zatvara svoja vrata, koja ne otvrdnjuje srca, koja se ne žali i ne zamjera, nije ljuta i nestrpljiva, nije namrgođena, ne žali za prošlošću. Zamolimo našeg oca i brata, zamolimo ga da nam izmoli "osmijeh duše"; zamolimo, njegovim riječima, ono što je često i sam tražio: "Gospodine, uzmi me takvoga kakav jesam, s mojim manama, s mojim nedostatcima, ali daj da budem onakav kakav Ti želiš da budem" (opća audijencija, 13. rujna 1978.).
 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan

Još iz rubrike: