Papa: ''Duh Sveti daje da okusimo prisutnost Božju: blisku, suosjećajnu i nježnu prisutnost''

Papin nagovor prije molitve Angelusa prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas, na svetkovinu Presvetog Trojstva, Evanđelje govori o Isusovu razgovoru s Nikodemom (usp. Iv 3,16-18). Nikodem je bio član Velikog vijeća, zainteresiran za otajstvo Boga: on prepoznaje Isusa kao božanskog učitelja i potajno odlazi razgovarati s Njim. Isus ga sluša, shvaća da je on čovjek u potrazi i zato ga najprije zadivljuje, odgovarajući mu da se za ulazak u Kraljevstvo Božje treba nanovo roditi; zatim mu otkriva srž otajstva govoreći da je Bog toliko ljubio čovječanstvo da je poslao svoga Sina na svijet. Isus, dakle, Sin, govori nam o Ocu i o Njegovoj neizmjernoj ljubavi.

Otac i Sin. Poznata je to slika koja, ako bolje razmislimo, potkopava našu maštu o Bogu. Dapače, sama riječ 'Bog' sugerira nam jedinstvenu, veličanstvenu i daleku stvarnost, dok nas slušanje o Ocu i Sinu vraća kući. Da, o Bogu možemo razmišljati i ovako, kroz sliku obitelji okupljene za stolom, gdje se dijeli život. Uostalom, stol, koji je ujedno i oltar, simbol je kojim pojedine ikone prikazuju Trojstvo. To je slika koja nam govori o Bogu u zajedništvu.

Ali, to nije samo slika, to je stvarnost! To je stvarnost jer Duh Sveti, Duh kojeg je Otac izlio u naša srca po Isusu (usp. Gal 4,6) daje da kušamo, da okusimo prisutnost Božju: blisku, suosjećajnu i nježnu prisutnost. Duh Sveti čini s nama kao Isus s Nikodemom: uvodi nas u otajstvo novoga rođenja, otkriva nam srce Očevo i čini nas dionicima samoga Božjeg života.

Poziv koji nam upućuje, mogli bismo reći, jest da sjednemo za stol s Bogom i podijelimo Njegovu ljubav. To se događa u svakoj Misi, na oltaru euharistijskog stola, gdje se Isus nudi Ocu i nudi se za nas. Da, braćo i sestre, naš Bog jest zajedništvo ljubavi: tako nam ga je Isus objavio. A znate li kako možemo to zapamtiti? Najjednostavnijom gestom koju smo naučili kao djeca: znakom križa. Prateći križ na svom tijelu, prisjećamo se koliko nas je Bog ljubio, do te mjere da je dao svoj život za nas; i ponavljamo si da nas Njegova ljubav obuzima potpuno, od vrha do dna, slijeva nadesno, poput zagrljaja koji nas nikad ne napušta. A ujedno se zalažemo za svjedočanstvo ljubavi prema Bogu, stvarajući zajedništvo u Njegovo ime.

Stoga se danas možemo zapitati: svjedočimo li bogoljublje? Ili je pak ljubav prema Bogu postala koncept, nešto što se već osjeća, što više ne pokreće i ne izaziva život? Ako je Bog ljubav, svjedoče li naše zajednice o tome? Znaju li voljeti? Jesu li to obitelji? Držimo li uvijek otvorena vrata, znamo li sve dočekati, naglašavam sve, kao braću i sestre? Nudimo li svima hranu Božjeg oprosta i vino evanđeoske radosti? Udišemo li zrak doma ili više izgledamo kao ured ili privatno mjesto u koje ulaze samo odabrani?

Marijo, pomozi nam živjeti Crkvu kao onu kuću u kojoj se ljubimo na poznat način, na slavu Boga Oca, i Sina i Duha Svetoga.