Papa: ''Evangelizacija evangelizira nas same''

Katehezu pape Franje prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Među brojnim žarkim svjedocima za navještajem Evanđelja, danas predstavljam lik Francuskinje dvadesetog stoljeća, časne službenice Božje Madeleine Delbrêl. Rođena 1904. i umrla 1964., bila je socijalna radnica, spisateljica i mističarka te je više od trideset godina živjela u siromašnim i radničkim predgrađima Pariza. Očarana susretom s Gospodinom, napisala je: ''Jednom kad smo upoznali Božju riječ, nemamo ju pravo ne primiti; jednom primljenu, nemamo pravo ne dopustiti da se utjelovi u nama; jednom utjelovljenu u nama, nemamo pravo zadržati ju za sebe: od tog trenutka pripadamo onima koji to očekuju" ('Svetost običnih ljudi, Milano, 2020., 71). Jako lijepo je to rekla!

Nakon adolescencije proživljene u agnosticizmu, nije vjerovala ni u što, Madeleine je susrela Gospodina s nekih dvadeset godina, zadivljena svjedočanstvom prijatelja vjernika. Zatim kreće u potragu za Bogom, dajući glas dubokoj žeđi koju je osjećala u sebi, i dolazi do shvaćanja da je ta "praznina koja je izvikivala njezinu tjeskobu u njoj" bio Bog koji ju je tražio (Dazzled by God. Correspondence 1910-1941, Milano, 2007., 96). Radost vjere dovodi ju da razvije životni izbor koji je u potpunosti bio predan Bogu, u srcu Crkve i u srcu svijeta, jednostavno dijeleći u bratstvu život "ljudi s ulice". Pjesnički se obraćajući Isusu, ona piše: ''Da bismo bili s Tobom na Tvome putu, trebamo ići, čak i kad nas lijenost moli da ostanemo. Izabrao si nas da ostanemo u čudnoj ravnoteži, ravnoteži koja se može uspostaviti i održati samo u pokretu, samo u kretanju. Pomalo poput bicikla, koji ne može ostati uspravno bez okretanja [...] Možemo ostati uspravni samo napredujući, krećući se, u ljubavi." To je ono što ona naziva "duhovnošću bicikla" (Zaljubljeni humor. Meditacije i pjesme, Milano, 2011., 56). Samo u kretanju, u hodu, možemo živjeti u ravnoteži vjere, što je u neku ruku neravnoteža, ali to je poput bicikla: ako se zaustaviš, ne ostaješ uspravan, padaš. 

Madeleine je imala srce koje je neprestano bilo otvoreno, u izlasku, propitujući se vapajem siromaha. Osjećala je da živi Bog Evanđelja treba gorjeti u nama sve dok Njegovo ime ne pronesemo onima koji ga još nisu pronašli. U tom duhu, okrenuta prema nemirima svijeta i vapaju siromaha, Madeleine se osjeća pozvanom ''živjeti Isusovu ljubav u potpunosti i doslovce, od ulja milosrdnog Samarijanca do octa Kalvarije, dajući mu tako ljubav za ljubav [...] da, ljubeći ga bez rezerve i dopuštajući da budemo ljubljeni do kraja, dvije velike zapovijedi ljubavi postanu utjelovljene u nama i ne čine ništa drugo doli jednu'' (La vocation de la charité, 1. , Œuvres complètes XIII, Bruyères-le-Châtel, 138-139).

Naposljetku, Madeleine nas uči još nešto: da evangelizirajući, mi bivamo evangelizirani. Stoga je rekla, odjekujući riječi svetog Pavla: "Jao meni ako evangeliziranje ne evangelizira mene". Zaista, evangelizacija evangelizira mene, i to je prekrasna doktrina. 

Gledajući ovo svjedočanstvo Evanđelja, i mi učimo da je u svakoj osobnoj ili društvenoj situaciji i okolnostima našeg života Gospodin prisutan i poziva nas da živimo u svom vremenu, da dijelimo živote drugih, združujući se s radostima i tugama svijeta. Osobito nas uči da nam čak i sekularizirana sredina pomaže u obraćenju, jer kontakti s nevjernicima potiču vjernika da neprestano preispituje svoj način vjerovanja i ponovno otkriva vjeru u njezinoj biti (v. Noi delle strada, Milano, 1988., 268s). Neka nas Madeleine Delbrêl nauči živjeti vjeru ''u pokretu'', recimo to tako. Vjeru koja je plodna, da svaki čin vjere donosi plod ljubavi i navještaja Evanđelja. 

Hvala!