Papa Franjo: 'Duh Sveti djeluje u Crkvi u svako vrijeme'

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nakon dugog puta posvećenog molitvi, danas započinjemo novi ciklus katehezā. Nadam se da smo ovim hodom katehezā o molitvi uspjeli moliti malo bolje, malo više. Želio bih promišljati o nekim temama koje apostol Pavao predlaže u svojoj Poslanici Galaćanima. To je važna poslanica, rekao bih odlučujuća, ne samo da bolje upoznamo apostola već, prije svega, da detaljno razmotrimo neke argumente kojima se bavi pokazujući ljepotu Evanđelja. U ovoj poslanici Pavao iznosi nekoliko biografskih podataka koji nam omogućuju upoznati put njegova obraćenja i odluke da svoj život stavi u službu Isusa Krista. Također, govori o nekim važnim temama – o vjeri, kao i o slobodi, milosti i kršćanskom načinu života – koje su izuzetno aktualne jer dodiruju brojne aspekte života Crkve naših dana. Ova poslanica vrlo je aktualna, kao da je pisana za naše vrijeme.

Prvo poglavlje ove poslanice veliko je djelo evangelizacije koje je učinio apostol, koji je najmanje dvaput posjetio zajednice u Galaciji tijekom svojih misionarskih putovanja. Pavao se obraća kršćanima tog područja. Ne znamo točno na koje se zemljopisno područje to odnosi, niti sa sigurnošću možemo odrediti datum kada je napisao ovu poslanicu. Znamo da su Galaćani bili drevni keltski narod koji se, nakon brojnih peripetija, nastanio u tom širokom području Anatolije čiji je glavni grad bio Ancyra, danas Ankara, glavni grad Turske. Bili su tamo. Pavao govori da je zbog neke bolesti bio prisiljen zaustaviti se na tom području (usp. Gal 4,13).

Sveti Luka, u Djelima apostolskim, pronalazi, naime, duhovniju motivaciju. Kaže da 'Prođoše Frigiju i galacijski kraj jer ih je Duh Sveti spriječio propovijedati riječ u Aziji.'  (Dj 16,6). Dvije činjenice nisu u suprotnosti. Dapače, ukazuju da put evangelizacije ne ovisi uvijek o našoj volji i našim planovima, već zahtijeva spremnost da se dademo oblikovati i slijedimo druge putove koji nisu bili predviđeni. Među vama je jedna obitelj koja me je pozdravila i rekla mi da moraju naučiti letonski jer će tamo poći kao misionari. I danas Duh mnoge šalje kao misionare koji napuštaju svoju domovinu i odlaze u druge zemlje da misionare. Ono što znamo jest da je apostol u svom neumornom evangelizacijskom radu uspio osnovati nekoliko malih zajednica, raštrkanih po cijelom području Galacije. Pavao, dolazeći u neki grad, narod ili područje, nije najprije gradio neku veliku katedralu. Ne, osnivao je male zajednice koje su kvasac naše današnje kršćanske kulture. Započinjao je osnivajući male zajednice. I te su male zajednice rasle, rasle i napredovale. I danas se prakticira ova pastoralna metoda i ide se u svako misijsko područje. Prošli tjedan primio sam pismo jednog misionara iz Papue Nove Gvineje, u kojemu mi piše da propovijeda Evanđelje u Selvi, ljudima koji i ne znaju tko je Isus Krist. To je lijepo. Tako se počinju osnivati male zajednice. I danas je to metoda evangelizacije, prva evangelizacija. 

Ono što želimo primijetiti jest pastoralna briga Pavla, koji je bio vatren, koji, nakon što je osnovao ove Crkve, primjećuje veliku opasnost. Pastir je poput oca i majke, koji odmah prijete opasnostima u koje upadaju njihova djeca. Tako Pavao vidi opasnosti u koje upadaju u svom rastu u vjeri. Zavodnici koji unose podjelu u zajednice. Uvukli su se neki kršćani koji su došli iz židovstva i lukavo počeli sijati teorije suprotne apostolskom učenju, idući toliko daleko da ga ocrnjuju. Počnu nekom doktrinom i onda ocrne apostola. To se uvijek događa: skinuti apostolski autoritet. Kao što se može primijetiti, to je drevna praksa: u nekim prilikama predstavljati se kao jedini posjednici istine i težiti omalovažavanju djela koje su drugi činili, čak i klevetom. Ti su Pavlovi protivnici tvrdili da su se i pogani morali podvrgnuti obrezivanju i živjeti prema pravilima Mojsijeva Zakona. Vraćaju se unatrag, prijašnjim propisima, stvarima koje je Evanđelje nadišlo. Vraćaju se unatrag. Galaćani bi se, dakle, morali odreći svog kulturološkog identiteta kako bi se podredili pravilima, propisima i običajima tipičnim za Židove. Ne samo to. Ti su protivnici tvrdili da Pavao nije pravi apostol i da stoga nema ovlasti propovijedati Evanđelje. Često to primjećujemo u nekim kršćanskim zajednicama ili biskupijama: počinju prepričavanja i onda se završi optužbama župnika ili biskupa. Upravo je to put zla, ljudi koji unose podjelu i ne izgrađuju. To vidimo u ovoj Poslanici Galaćanima, to je procedura. 

Galaćani su bili u krizi. Što su trebali učiniti? Slušati i slijediti ono što im je Pavao propovijedao ili slušati nove propovjednike koji su ga optuživali? Lako je zamisliti stanje neizvjesnosti koje je bilo u njihovim srcima. Poznavanje Isusa i vjerovanje u djelo spasenja koje je ispunjeno Njegovom smrću i uskrsnućem, za njih je uistinu bio početak novog života. Krenuli su putem koji im je omogućio da napokon budu slobodni, bez obzira na to što je njihova povijest protkana mnogim oblicima nasilnog ropstva, ne samo onog posljednjeg koje ih je stavilo pod uzništvo rimskog cara. Stoga su se, suočeni s kritikama novih propovjednika, osjećali izgubljeno i nesigurno u tome kako se ponašati i koga slušati. Ukratko, ulog je bio doista velik!

Ovo stanje nije daleko od iskustva koje mnogi kršćani žive u naše dane. I danas ne nedostaje propovjednika koji se, posebno novim sredstvima komunikacije, ne predstavljaju prije svega da navijeste Evanđelje Božje, koje voli čovjeka u Isusu raspetom i uskrslom, već ustrajno ponavljajući da su oni 'čuvari istine' koji je najbolji način kako biti kršćanin. Oni snažno tvrde da je istinsko kršćanstvo usko vezano uz njih, često se poistovjećujući s određenim oblicima iz prošlosti, te da je rješenje današnjih kriza povratak unatrag da ne izgubimo autentičnost vjere.

Čak i danas, kao i tada, postoji napast da se povučemo u određene sigurnosti stečene u prošlim tradicijama. Slijedeći učenje apostola Pavla u Poslanici Galaćanima pravilno, dobro ćemo razumjeti kojim putem ići. Apostol nas je uputio na oslobađajući i uvijek novi put Isusa raspetog i uskrslog; put naviještanja, koji se postiže poniznošću i bratstvom; to je put krotkog i poslušnog povjerenja, u sigurnosti da Duh Sveti djeluje u Crkvi u svako vrijeme.