Papa Franjo: "Hodimo stopama sv. Franje Asiškog, svetca siromaštva i mira, 'ludog Božjeg čovjeka'"

Evanđelju koje smo slušali prethodi priča o teškom trenutku Isusova poslanja, koji bismo mogli definirati kao 'pastoralna pustoš': Ivan Krstitelj sumnja je li On doista Mesija; mnogi gradovi kroz koje je prošao, unatoč učinjenim čudesima, nisu se obratili; ljudi ga optužuju da je proždrljivac i pijanica, a malo prije žalili su se na Krstitelja jer je bio previše strog (usp. Mt 11,2-24). Ipak, vidimo da se Isus ne da uvući u tugovanje, nego podiže oči prema nebu i blagoslivlja Oca jer je jednostavnima (malenima) objavio otajstva Kraljevstva Božjega: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje jer si ovo sakrio mudrima i umnima, a objavio malenima" (Mt 11,25). U trenutku pustoši, dakle, Isus ima pogled sposoban vidjeti dalje: On hvali Očevu mudrost i uočava skriveno dobro koje raste, sjeme Riječi koje prihvaćaju jednostavni, svjetlo Kraljevstva Božjega koje kroči svoj put i u noći.

Draga braćo kardinali, braćo biskupi, sestre i braćo, na otvaranju smo Sinode – Sinodalne skupštine. Ne treba nam imanentan pogled, sazdan od ljudskih strategija, političkih kalkulacija ili ideoloških bitaka. Nismo ovdje da provedemo parlamentarno zasjedanje ili reformski plan. Ne! Ovdje smo da hodamo zajedno s Isusovim pogledom, koji blagoslivlja Oca i prima one koji su umorni i potlačeni. Pođimo stoga od Isusova pogleda, koji je pogled koji blagoslivlja i prihvaća.

1. To je prije svega pogled koji daje blagoslov. Unatoč tomu što je doživio odbacivanje i vidio oko sebe toliku tvrdoću srca, Krist ne dopušta da ga zarobi razočaranje, ne postaje ogorčen, ne prestaje izricati pohvalu Bogu; Njegovo srce, utemeljeno u Očevu primatu, ostaje mirno čak i u oluji.

Ovaj Gospodinov blagoslovni pogled također poziva i nas da budemo Crkva koja, radosne duše, razmatra Božje djelovanje i razlučuje sadašnjost. I koja usred, ponekad uzburkanih valova našeg vremena, ne klone duhom, ne traži ideološke kvake, ne zabarikadira se iza stečenih uvjerenja, ne prepušta se lagodnim rješenjima, ne dopušta svijetu da joj nameće što treba činiti. To je duhovna mudrost Crkve, koju je mirno sažeo sveti Ivan XXIII.): "Potrebno je, u prvom redu, da Crkva nikada ne odvraća oči od svete baštine istine koju je primila od pređa; no potrebno je ujedno da gleda također i na sadašnje doba, koje je uvelo nove uvjete i nove oblike života te otvorilo nove putove katoličkog apostolata." (Govor na svečanom otvaranju Drugoga vatikanskog koncila, 11. listopada 1962.).

Isusov pogled kojim blagoslivlja poziva nas da budemo Crkva koja se ne suočava s izazovima i problemima današnjice duhom razdora i sukoba, već koja, naprotiv, upire pogled Bogu koji je zajedništvo te ga s oduševljenjem i poniznošću blagoslivlja i časti, priznajući ga za svoga jedinoga Gospodina. Mi pripadamo Njemu i – podsjetimo – postojimo (samo) zato da bismo ga donijeli svijetu. Kao što nam je rekao apostol Pavao, nemamo se čime drugim hvaliti "osim križem Gospodina našega Isusa Krista" (Gal 6,14). To nam je dovoljno, On nam je dosta. Ne želimo zemaljske slave, ne želimo se uljepšavati za oči svijeta, nego doći do njega (svijeta) s utjehom Evanđelja, kako bismo bolje i svima svjedočili beskrajnu ljubav Božju. Baš kao što je rekao Benedikt XVI. obraćajući se Sinodalnoj skupštini, "Pitanje za nas je: Bog je progovorio, On je doista prekinuo veliku šutnju, On se pokazao, ali kako možemo učiniti da ta stvarnost dopre do današnjeg čovjeka, tako da postaje spasenje (za čovjeka)?" (Meditacija u I. generalnoj kongregaciji XIII. redovne opće skupštine Biskupske sinode, 8. listopada 2012.). To je temeljno pitanje. I to je primarna zadaća Sinode: ponovno usmjeriti svoj pogled na Boga, kako bi bila Crkva koja s milosrđem gleda na čovječanstvo. Ujedinjena i bratska Crkva, koja sluša i dijalogizira; Crkva koja blagoslivlja i ohrabruje, koja pomaže onima koji traže Gospodina, koja blagotvorno potresa ravnodušne, koja otvara putove za uvođenje ljudi u ljepotu vjere. Crkva koja ima Boga u središtu i koja, stoga, nije iznutra podijeljena i nikada nije gruba izvana. Takvu Crkvu Isus želi, svoju Zaručnicu.

2. Nakon Isusova blagoslovnog pogleda, kontemplirajmo Kristov gostoljubivi pogled – pogled koji prihvaća. Dok oni koji vjeruju da su mudri ne mogu prepoznati Božje djelo, On se raduje u Ocu jer se objavljuje malenima, jednostavnima, siromasima duhom. I zato kroz cijeli život preuzima taj gostoljubivi pogled prema najslabijima, patnicima, odbačenima. Posebno se njima obraća govoreći ono što smo čuli: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti" (Mt 11,28).

Ovaj Isusov gostoljubivi pogled također i nas poziva da budemo gostoljubiva Crkva. U složenom vremenu kakvo je naše, pojavljuju se novi kulturni i pastoralni izazovi koji zahtijevaju srdačan i ljubazan unutarnji stav, kako bismo se bez straha mogli suočiti, konfrontirati. U sinodalnom dijalogu, u ovom lijepom 'hodu u Duhu Svetom' koji zajedno poduzimamo kao Božji narod, možemo rasti u jedinstvu i prijateljstvu s Gospodinom kako bismo Njegovim pogledom gledali na izazove današnjice; kako bismo postali, koristeći jedan lijepi izraz svetog Pavla VI., Crkva koja 'razgovara' (Enciklika Ecclesiam suam, br. 67). Crkva 'slatkoga jarma' (usp. Mt 11,30), koja ne nameće terete i koja svima ponavlja: "Dođite, izmoreni i opterećeni, dođite, vi koji ste zalutali ili se osjećate daleko! Dođite, vi koji ste zatvorili vrata nadi: Crkva je tu za vas!"

3. Braćo i sestre, sveti narode Božji, pred poteškoćama i izazovima koji nas čekaju, Isusov blagoslovni i gostoljubivi pogled sprječava nas da padnemo u neka opasna iskušenja, a to su: da budemo kruta Crkva, koja se naoružava protiv svijeta i gleda unatrag; da budemo mlaka Crkva, koja se prepušta modi svijeta; da budemo umorna Crkva, povučena u sebe. 

Hodajmo zajedno: ponizni, gorljivi i radosni. Hodimo stopama sv. Franje Asiškog, svetca siromaštva i mira, 'ludog Božjeg čovjeka' koji je nosio Isusove stigme u svome tijelu i, da bi se obukao u Njega, skinuo sa sebe sve. Sveti Bonaventura pripovijeda da mu je, dok je molio, Raspeti s križa progovorio: "Idi i popravi moju crkvu" (Legenda maior; II, 1). Sinoda služi da nas podsjeti na to: naša Majka Crkva uvijek treba pročišćenje, da se 'popravi', jer svi smo mi narod grješnika kojima je oprošteno, uvijek u potrebi da se vratimo Izvoru, a to je sam Isus, i da ponovno hodimo stazama Duha kako bi Njegovo Evanđelje doseglo svakoga. Franjo Asiški, u vrijeme velikih borbi i podjela između svjetovne i vjerske vlasti, između institucionalne Crkve i heretičkih struja, između kršćana i pripadnika drugih vjeroispovijesti, nije kritizirao i nije se okomio ni na koga, uzimajući samo oružja Evanđelja: poniznost i jedinstvo, molitvu i milosrđe (djelotvornu ljubav). I mi činimo tako!

I ako sveti Božji narod sa svojim pastirima, sa svih strana svijeta, ima očekivanja, nade, pa i ponešto strahova od Sinode koju započinjemo, podsjetimo se opet da to nije politički skup, nego saziv u Duhu; nije jedan polarizirani parlament, već mjesto milosti i zajedništva. A onda Duh Sveti često razbija naša očekivanja da stvorimo nešto novo, što nadilazi naša predviđanja i naše negativnosti. Otvorimo mu se i zazovimo Njega, koji je Protagonist, Duha Svetoga. I hodimo s Njim, u povjerenju i s radošću.