Papa Franjo: ''Isusova smirenost i strpljenje put su za činjenje dobra''
U promišljanju koje prethodi molitvi Anđeoskog pozdravljenja, papa Franjo osvrnuo se na negativan stav koji se u nama pojavi kada, dajući se za dobro, nailazimo na zatvorena vrata ili na neshvaćanje. Postajemo potom osvetoljubivi i netolerantni. Slijediti Isusa znači pak ići naprijed, odlučno, u našem zalaganju, mirno i strpljivo, ne popuštajući ni najmanje u činjenju dobra.
Papinu katehezu prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre!
Liturgijsko Evanđelje ove nedjelje donosi nam jedan preokret: ''Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu'' (Lk 9,51). Započinje ''veliko putovanje'' prema svetom gradu koje je zahtijevalo posebnu odluku jer je ono bilo i posljednje. Učenici, puni još odveć svjetovnog entuzijazma, sanjaju kako Učitelj ide ususret trijumfu; Isus, naprotiv, zna kako ga u Jeruzalemu čekaju odbacivanje i smrt (usp. Lk 9,22.43b-45); zna kako će morati mnogo trpjeti, a to traži jednu čvrstu odluku. Jednaku moramo donijeti i mi ako želimo biti Isusovi učenici. U čemu se sastoji ta odluka? Događaj koji evanđelist Luka netom opisuje, pomaže nam to shvatiti.
Samarijansko selo, kad je saznalo da se Isus uputio prema Jeruzalemu – neprijateljskom gradu – ne prihvaća ga. Apostoli Jakov i Ivan, ogorčeni, savjetovali su Isusu da kazni te ljude ognjem s neba. Isus ne samo da ne prihvaća prijedlog već prekorava braću. Oni ga pokušavaju uključiti u svoju želju za osvetom, a On odbija (usp. rr. 52-55). ''Vatra'' koju je On došao donijeti na zemlju (usp. Lk 12,49) milosrdna je Očeva ljubav.
Jakov i Ivan dopustili su da ih preuzme bijes. To se događa i nama kada, unatoč tomu što činimo dobro, možda i žrtvujući se, umjesto prihvaćanja, nailazimo na zatvorena vrata. Tada dolazi ljutnja: pokušavamo i uključiti samoga Boga prijeteći kaznama s neba. Isus, naprotiv, polazi drugim putem, onim čvrste odluke, koji, daleko od toga da podrazumijeva tvrdoću, podrazumijeva mir, strpljenje, dugotrpnost, a da pritom ni najmanje ne umanjuje zauzimanje u činjenju dobra. Ovaj način vladanja ne predstavlja slabost, već jednu veliku unutarnju snagu. Dopustiti da nas obuzme ljutnja u nedaćama lako je, instinktivno.
Ono što je teško, to je obuzdati se, kako to čini Isus koji – kako govori Evanđelje – polazi na put u ''drugo selo'' (r. 56). To znači, kad nailazimo na zid, potrebno je činiti dobro drugdje, bez optuživanja. Na taj nas način Isus uči biti ozbiljnim ljudima, zadovoljnima učinjenim dobrom koje ne traže ljudsko odobravanje.
A gdje se mi nalazimo? Pred poteškoćama, nerazumijevanjima, obraćamo li se Gospodinu, tražimo li Njegovu snagu u činjenju dobra? Ili tražimo odobravanja u pljesku, toliko da postajemo ogorčeni i ljuti kad ga ne čujemo? Ponekad mislimo da je naš žar plod osjećaja za pravdom u nekom dobrom djelu, no u stvarnosti nije drugo do ponosa, koji je združen sa slabošću, osjetljivošću i nestrpljenjem.
Zatražimo, dakle, Isusa snagu kako bismo bili poput Njega, kako bismo ga slijedili čvrstom odlukom. Da ne budemo osvetoljubivi i netolerantni kad naiđu poteškoće, kad se potrošimo za dobro, a drugi to ne razumiju.
Neka nam Djevica Marija pomogne da Isusova čvrsta odluka postane i naša te ostanemo u ljubavi do kraja.
