Papa Franjo: "Kršćanska ljubav grli nevoljene, nudi oproštenje, blagoslivlja one koji proklinju"

Čitanje: 1Kor 13,4-7

“Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.”

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas ćemo govoriti o trećoj teologalnoj krjeposti – ljubavi. To je vrhunac cijelog puta ispunjenog katehezama o krjepostima. Razmišljanje o ljubavi odmah širi srce, a u sjećanje dolaze  nadahnute riječi svetog Pavla u Prvoj poslanici Korinćanima. Završavajući taj veličanstveni hvalospjev, Apostol navodi trijadu teologalnih krjeposti te kliče:

“A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (1Kor 13,13).

Pavao ove riječi upućuje zajednici koja je bila daleko od savršene bratske ljubavi: kršćani Korinta bili su prilično svadljivi, postojale su unutarnje podjele, bilo je onih koji su tvrdili da su uvijek u pravu i nisu slušali druge smatrajući ih manjima od sebe. Pavao podsjeća te ljude da znanje nadima, a ljubav izgrađuje (usp. 1Kor 8,1). Apostol potom bilježi skandal koji se dotiče čak i trenutka najvećeg jedinstva kršćanske zajednice, to jest Večere Gospodnje, euharistijskog slavlja: i tamo postoje podjele, a ima i onih koji to iskorištavaju da jedu i piju isključujući one koji nemaju ništa (usp. 1Kor 11,18-22). Suočen s tim, Pavao daje jasan zaključak: “Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere” (r. 20).

Tko zna, možda u zajednici u Korintu nitko nije mislio da je počinio grijeh i pomalo su neshvatljivo zvučale te oštre Apostolove riječi. Vjerojatno su svi bili uvjereni da su dobri ljudi, a kada bi ih pitali o ljubavi, odgovorili bi da im je ljubav svakako važna vrijednost, kao i prijateljstvo i obitelj. I danas je ljubav na usnama mnogih 'influencera' i u stihovima mnogih pjesama.

“Ali, što je s drugom ljubavlju?” čini se kao da Pavao pita svoje kršćane u Korintu. Ne ljubav koja se nadima, nego ljubav koja silazi; ne ono što se uzima, nego ono što se daje; ne ono što se pokazuje, već ono što je skriveno. Pavao je zabrinut da u Korintu – kao i među nama danas – vlada zbrka i da zapravo nema ni traga teologalnoj krjeposti, onoj koja nam dolazi samo od Boga. I ako riječima svi uvjeravaju da su dobri ljudi, da vole svoju obitelj i svoje prijatelje, u stvarnosti znaju vrlo malo o ljubavi Božjoj.

Drevni kršćani imali su na raspolaganju nekoliko grčkih riječi za definiranje ljubavi. Na kraju se pojavila riječ 'agape', koju inače prevodimo kao 'ljubav'. Jer kršćani su uistinu sposobni za sve ljubavi ovoga svijeta: i oni se zaljubljuju, više-manje kao i svi drugi. I oni doživljavaju dobrotu koju  doživljavamo u prijateljstvu. I oni doživljavaju ljubav prema domovini i univerzalnu ljubav prema cijelom čovječanstvu. No, postoji veća ljubav, ona koja dolazi od Boga i usmjerena je prema Bogu, koja nam omogućuje da ljubimo Boga, da postanemo Njegovi prijatelji i omogućuje nam da ljubimo bližnjega kao što ga Bog ljubi, sa željom da dijelimo prijateljstvo s Bogom.

Ta nas ljubav, zbog Krista, potiče da idemo tamo kamo ljudski ne bismo pošli: to je ljubav prema siromasima, prema onome što nije vrijedno ljubavi, prema onima koji nas ne vole i nisu zahvalni. To je ljubav prema onome što nitko ne bi volio; čak i za neprijatelja. To je 'teologalno', to jest dolazi od Boga, to je djelovanje Duha Svetoga u nama.
Isus u govoru na gori propovijeda: “Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine“ (Lk 6,32-33). I zaključuje: “Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima” (r. 35).

U tim se riječima ljubav otkriva kao teologalna krjepost i poprima naziv milosrđa. Odmah shvaćamo da je to teška ljubav, zapravo nemoguća za prakticiranje ako ne živimo u Bogu. Naša nas ljudska priroda nuka da spontano volimo ono što je dobro i lijepo. U ime ideala ili velike privrženosti također možemo biti velikodušni i činiti herojska djela. Ali, Božja ljubav nadilazi te kriterije. Kršćanska ljubav grli nevoljene, nudi oproštenje, blagoslivlja one koji proklinju. Ta je ljubav toliko odvažna da se čini gotovo nemogućom, a ipak je jedino što će od nas ostati. To su 'uska vrata' kroz koja treba proći kako bismo ušli u Kraljevstvo Božje jer u večer života ne ćemo biti suđeni po općenitoj ljubavi, nego upravo po onoj pravoj ljubavi: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40).