Papa Franjo: ''Nije lako pokloniti se ovomu Bogu, čije božanstvo ostaje skriveno i ne prikazuje se trijumfalno''
''Draga braćo i sestre, ako u središtu svega uvijek ostajemo mi, sa svojim idejama, i mislimo se nečime pohvaliti pred Bogom, ne ćemo ga nikada do kraja susresti, ne ćemo mu se uspjeti pokloniti'', kazao je Sveti Otac.
Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji donosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas, na svetkovinu Bogojavljenja, razmatramo prizor trojice mudraca (usp. Mt 2,1-12). Krenuli su na dug i naporan put kako bi se poklonili ''kralju židovskom'' (r. 2). Vođeni su čudesnim znakom jedne zvijezde, i kad su konačno stigli na cilj, umjesto nečeg veličanstvenog, ugledali su Djetešce sa svojom Majkom. Mogli su se pobuniti: ''Toliki put i toliko žrtve kako bismo stajali pred jednim siromašnim Djetetom?'' Ipak, nisu se sablaznili, nisu bili razočarani. Nisu se žalili, već su pali ničice: ''Uđu u kuću,'' navedeno je u Evanđelju, ''ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se'' (r. 11).
Razmislimo o tim mudracima koji su stigli izdaleka, bogati, obrazovani i poznati, koji padaju ničice, tj. sagibaju se do poda kako bi se poklonili jednom djetetu! Iznenađuje takav čin poniznosti tako uvaženih ljudi. U ono vrijeme bilo je uobičajeno pasti ničice pred vladarima koji su se predstavljali znakovljem moći i slave. Pa i danas to ne bi bilo čudno. Ali, pred betlehemskim Djetetom nije lako. Nije lako pokloniti se ovomu Bogu, čije božanstvo ostaje skriveno i ne prikazuje se trijumfalno. To znači prihvatiti Božju veličanstvenost koja se pokazuje u malenosti. Mudraci se ponizuju pred nečuvenom Božjom logikom, prihvaćaju Gospodina ne onako kako su ga zamišljali već takvog kakav jest, malen i siromašan. Njihovo poklonstvo obilježje je onoga koji stavlja po strani vlastite ideje i daje prostora Bogu.
Evanđelje ustraje na tome: ne kaže da su se samo poklonili, već podcrtava da ''padnu ničice i poklone mu se''. Razabiremo ovu poruku: klanjanje ide zajedno s prostracijom. Tim činom mudraci pokazuju da ponizno prihvaćaju Onoga koji se predstavlja u poniznosti. Tako su se otvorili klanjanju Bogu. Škrinje koje su otvorili, slika su njihova otvorena srca: njihovo pravo bogatstvo nije u slavi i uspjehu, već u poniznosti, u tome što se osjećaju potrebitima spasenja.
Draga braćo i sestre, ako u središtu svega uvijek ostajemo mi, sa svojim idejama, i mislimo se nečime pohvaliti pred Bogom, ne ćemo ga nikada do kraja susresti, ne ćemo mu se uspjeti pokloniti. Ako ne padnu naši zahtjevi, oholost, inat, utrke za prvim mjestima, vjerojatno ćemo se u životu nekomu ili nečemu klanjati, ali to ne će biti Gospodin! Međutim, ako odbacimo svoje zahtjeve samodostatnosti, ako postanemo maleni iznutra, tada ćemo otkriti čudesnost klanjanja Isusu. Jer klanjanje prolazi putem poniznosti srca: tko voli pretjecanje, ne primjećuje Gospodinovu prisutnost. Isus prolazi pored njega, ali ne prepoznaje ga, kao što se to mnogima dogodilo u ono vrijeme, no ne i mudracima.
Gledajući njih, danas se pitamo: kakva je moja poniznost? Jesam li uvjeren da ponos priječi moj duhovni rast? Radim li na vlastitoj poslušnosti kako bih bio na raspolaganju Bogu i drugima ili sam stalno usredotočen na sebe i svoje zahtjeve (očekivanja)? Umijem li staviti po strani svoje gledište kako bih prigrlio ono Božje i drugih? I na posljetku: molim li se i klanjam samo kad mi nešto treba ili to činim ustrajno, jer vjerujem da mi je Isus uvijek potreban?
Djevica Marija, službenica Gospodnja, neka nas nauči životnoj potrebi poniznosti i živom okusu klanjanja.
Prijevod: dr. sc. Ana Volarić-Mršić
