Papa Franjo na Angelusu: 'Bog uvijek može spasiti najgore grješnike'
Na kraju našeg postojanja, na osobnom sudu, Bog će nebom, vječnim životom nagraditi one koji su Njegove darove koristili čineći dobro.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Na ovu pretposljednju nedjelju liturgijske godine Evanđelje pred nas donosi poznatu prispodobu o talentima (usp. Mt 25; 14 – 30). Ona je dio Isusova govora o posljednjim vremenima, koji neposredno prethodi Njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Prispodoba govori o bogatom gospodaru koji mora otići i, predviđajući dugo odsustvo, svoja dobra povjerava trojici svojih slugu: prvom povjerava pet talenata, drugom dva, trećem jedan. Isus precizira da se raspodjela vrši 'svakomu po njegovoj sposobnosti' (r. 15). Tako Gospodin čini sa svima nama: dobro nas poznaje, zna da nismo isti i ne želi favorizirati nikoga na štetu drugih, već svakom povjerava dar u skladu s njegovim sposobnostima.
Za vrijeme odsutnosti gospodara prva dvojica slugu naporno rade, čak do te mjere da udvostruče povjereni iznos. Treći sluga ne čini tako, on svoj talent sakriva u rupu: kako bi izbjegao opasnosti, ostavlja ga tamo, zaštićen od lopova, ali bez uroda. Dolazi trenutak gospodareva povratka, koji sluge poziva da podnesu izvještaj. Prva dvojica donose dobar plod njihova zalaganja, i gospodar ih hvali, nagrađuje i poziva da sudjeluju u njegovoj radosti.
Treći, međutim, shvativši da je pogriješio, odmah se počinje opravdavati govoreći: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' (r. 24 – 25). Od svoje lijenosti brani se optužujući gospodara da je 'tvrd'. Tada ga gospodar grdi: naziva ga 'zlim i lijenim' slugom (r. 26); oduzima mu talent i izbacuje ga iz svoje kuće.
Ova prispodoba vrijedi za sve, ali kao i uvijek, posebno za kršćane. Svi smo mi od Boga dobili 'baštinu' kao ljudska bića: prije svega sam život, a zatim različite tjelesne i duhovne sposobnosti. Kao Kristovi učenici primili smo vjeru, Evanđelje, Duha Svetoga, sakramente... Te darove treba koristiti za činjenje dobra u ovom životu, za služenje Bogu i braći.
Na kraju našeg postojanja, na osobnom sudu, Bog će nebom, vječnim životom, nagraditi one koji su Njegove darove koristili čineći dobro. Ako se, pak, trudim biti 'lukav', držeći svoje talente zaključanima u sefu, isključujem se iz Božjeg slavlja, slavlja Ljubavi. Na primjer: ako svećenik, koji je od Krista primio Evanđelje, nikad ne propovijeda, ne katehizira, ne donosi Evanđelje bolesnicima i siromašnima, kako će moći ući na slavlje svoga Gospodina? Ali, pažljivo! Ne osuđujmo druge, ispitujmo sebe. I ne zaboravimo da Bog može spasiti najgore grješnike.
Isus je došao za siromahe. Pruži svoju ruku siromasima. Primio si mnogo toga, a puštaš brata i sestru da umiru od gladi?! Neka svatko u svom srcu kaže: 'Pruži svoju ruku siromahu'. Isus nam još nešto kaže: 'Ja sam siromah'.
Djevica Marija primila je od Boga samoga Isusa, ali ga nije zadržala za sebe, već ga je dala svijetu, svom narodu. Učimo se od Nje strahopoštovanju Gospodnjem, a ne strahu. Iznad svega, učimo se brižnoj ljubavi stavljajući se u službu jedni drugima. Kako bi nas tako Gospodin, po povratku, mogao naći ovakve, predane u donošenju plodova.
