Papa Franjo na audijenciji: 'Hrabro naprijed s molitvom! Isus je uvijek uz nas'

Papa Franjo na audijenciji: 'Hrabro naprijed s molitvom! Isus je uvijek uz nas'

'Čovjekovo je postojanje dašak, njegova je priča prolazna, no molitelj zna da je u Božjim očima dragocjen.'

Autor
Laudato/G.O.
Fotograf
Vatican Media
Objavljeno:
 
14.10.2020 13:13

 

Papa Franjo na audijenciji se osvrnuo na Knjigu psalama. Istaknuo je važnost molitve u našim životima i ohrabrio sve vjernike naglasivši da je Isus Krist uvijek uz nas: kad nam je teško, kad smo shrvani od patnje i boli, Bog je uvijek prisutan. Ne smijemo zaboraviti da smo u Njegovim očima dragocjeni. Papinu katehezu donosimo u cijelosti:

 

Draga braćo i sestre, dobar dan! 

Čitajući Sveto pismo, neprestano nailazimo na raznovrsne molitve. No, nalazimo i knjigu koja se sastoji samo od molitava, knjigu koja je postala domovina, borilište i dom nebrojenih molitava. Riječ je o Knjizi psalama, kojih ima 150.

Psalmi su dio mudrosnih knjiga, jer nam prenose umijeće moljenja kroz iskustvo dijaloga s Bogom. U njima pronalazimo sve ljudske osjećaje: radosti, boli, sumnje, nade, gorčinu koje boje naš život. Katekizam potvrđuje da je svaki psalam 'toliko izravan da ih iskreno mogu moliti ljudi u svim uvjetima i svim vremenima' (KKK 2588). Nanovo čitajući psalme, učimo jezik molitve. Bog Otac svojim ih je Duhom nadahnuo u srce kralja Davida i drugih molitelja, kako bi svakog muškarca i ženu poučio kako ga hvaliti, zahvaljivati mu, moliti ga, kako ga zazivati u radosti i boli, kako pripovijedati o Njegovim čudesnim djelima i Njegovu Zakonu. Ukratko, psalmi su Božja riječ koju mi ljudi koristimo da bismo s Njim razgovarali.

U Knjizi psalama ne susrećemo apstraktne osobe, ljude koji molitvu miješaju s estetskim ili otuđujućim iskustvom. Psalmi nisu tekstovi pisani za radnim stolom, već su to često dramatični zazivi koji izviru iz našega postojanja. Da bismo ih molili, dovoljno je da budemo ono što jesmo. Nemojmo ovo zaboraviti: da bismo ih dobro molili, trebamo moliti onakvi kakvi jesmo, ne 'našminkani'. Ne trebamo uljepšati dušu da bismo molili: 'Gospodine, ja sam takav!' Trebamo moliti Gospodina takvi kakvi jesmo: s onim lijepim i ružnim, s onim što o nama nitko ne zna, ali mi u sebi znamo. U psalmima čujemo glas molitelja od krvi i mesa, čiji je život, poput života svih, ispunjen problemima, naporima, neizvjesnostima. Psalmist ne osporava radikalno tu patnju: zna da je ona sastavni dio života. Međutim, patnja se u psalmima pretvara u pitanje. Od patnje do pitanja.

Među brojnim pitanjima postoji i jedno koje ostaje neriješeno, poput snažnog vapaja koji se provlači cijelom Knjigom, a to je pitanje koje i mi često ponavljamo: 'Do kada, Gospodine? Do kada?' Svaka bol traži oslobođenje, svaka suza traži utjehu, svaka rana čeka ozdravljenje, svaka osuda oslobađajuću presudu. 'Do kada ću, Gospodine, morati patiti? Čuj, Gospodine, vapaj moj!' Koliko smo puta molili tim pitanjem: 'Do kada? Dosta je, Gospodine! Do kada?'

Stalnim postavljanjem takvih pitanja, psalmi nas uče da ne postanemo ovisni o boli, te nas podsjećaju na to da život nije spašen ako nije izliječen. Čovjekovo je postojanje dašak, njegova je priča prolazna, no molitelj zna da je u Božjim očima dragocjen, stoga ima smisla vapiti. To je važno: kad molimo, činimo to jer znamo da smo u Božjim očima dragocjeni. Zato molimo. Ne mislimo na to, ali to znamo. U podsvijesti to znamo. Milost Duha Svetoga koja je u nama potiče nas na mudrost da smo u Božjim očima dragocjeni.

Molitva psalama svjedočanstvo je ovog vapaja koji je raznovrstan, jer bol u životu poprima tisuće oblika koje nazivamo: bolest, mržnja, rat, progon, nepovjerenje... Sve do one krajnje sablazni, a to je smrt. Smrt se u Psaltiru pojavljuje kao najnerazumniji čovjekov neprijatelj: koji zločin zaslužuje tako okrutnu kaznu, koja uključuje uništenje i kraj? Psalmist moli Boga da intervenira tamo gdje su uzaludni svi ljudski napori. Zbog toga je molitva već sama po sebi put spasenja i početak spasenja.

Na ovom svijetu svi trpe: vjerovali u Boga, ili ga odbacili. Ali, u Psaltiru bol postaje odnos: vapaj za pomoć koji čeka da presretne uho koje sluša. Ne može ostati besmislen, bez svrhe. Čak i boli koje proživljavamo ne mogu biti samo specifični slučajevi općenitog zakona: to su uvijek 'moje' suze. Suze nisu univerzalne. One su moje. Svatko ima vlastite suze. Moje suze, moja bol potiče me da nastavim moliti. Moje suze prije mene nitko nikad nije prolio. Da, mnogi su plakali, ali moje suze samo su moje. Moja bol samo je moja bol. Moja patnja samo je moja. Prije nego što sam ušao u dvoranu, susreo sam roditelje svećenika iz Biskupije Como, koji je ubijen u svojoj službi pomaganja. Suze tih roditelja njihove su suze, samo oni znaju koliko su propatili vidjevši sina koji je dao život služeći siromašnima. Kad nekoga želimo utješiti, ne pronalazimo riječi. Zašto? Jer ne možemo osjetiti njegovu bol, jer je njegova bol njegova; suze su njegove. Isto je i s nama: suze i bol vlastite su meni; suze su moje i s tim suzama i boli obraćam se Gospodinu.

Sve su ljudske boli Boga svete. Tako psalmist u Psalmu 56 moli: 'Ti izbroji dane mog progonstva, sabrao si suze moje u mijehu svom. Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?' (r. 9). Pred Bogom nismo stranci, niti brojevi. Mi smo lica i srca, koja Bog poznaje pojedinačno, po imenu. 

U psalmima vjernik pronalazi odgovor. Zna da su, čak i ako su sva ljudska vrata zaključana, Božja vrata otvorena. Čak i ako je cijeli svijet donio osuđujuću presudu, u Bogu je spasenje. 'Gospodin sluša' –u molitvi je ponekad dovoljno to znati. Problemi se ne rješavaju uvijek. Tko moli, nije u iluziji: zna da brojna životna pitanja ovdje dolje ostaju neriješena, bez izlaza. Patnja će nas pratiti i, nakon što pobijedimo u jednoj bitki, čekaju nas druge. Međutim, ako nas netko sluša, sve postaje podnošljivije. 

Najgore što se može dogoditi jest patiti u napuštenosti, da nas se nitko ne sjeti. Od toga nas spašava molitva. Jer može se dogoditi, i često se događa, da Božje naume ne razumijemo. No, naši se vapaji ovdje ne zaustavljaju. Oni uzlaze Gospodinu koji ima očinsko srce i plače za svakim sinom i kćeri koja trpi i umire. Nešto ću vam reći: kad proživljavam teške trenutke, dobro mi dođe misliti na Isusa koji je plakao: gledajući Jeruzalem, pred Lazarovim grobom. Bog je za nas plakao. Bog plače zbog naših boli. Bog je želio postati čovjekom, govorio je jedan duhovni pisac, kako bi mogao plakati. Misleći o tome kako je Isus za nas plakao, velika je utjeha i pomaže nam ići naprijed. Ako s Njim ostajemo povezani, ne ćemo biti pošteđeni patnje, no otvorit će nam se široki horizonti dobra pred kojima hodimo ka svojemu ispunjenju. Hrabro naprijed s molitvom! Isus je uvijek uz nas – kazao je Sveti Otac.

Jeste li ovaj mjesec uplatitli za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan