Papa Franjo na Pepelnicu: "Vratimo se pravoj istini!"

''Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!'' (2 Kor 6,2)

Ovim riječima apostol Pavao pomaže nam ući u duh korizmenoga vremena. Naime, korizma je pogodno vrijeme da se vratimo na bitno, da se riješimo onoga što nas opterećuje, da se pomirimo s Bogom, da rasplamsamo vatru Duha Svetoga koji boravi prekriven pepelom naše krhke ljudskosti. To je vrijeme milosti kako bismo u praksi proveli ono što je od nas Gospodin zatražio u prvom retku Riječi koju smo čuli: ''Vratite se k meni svim srcem svojim'' (Jl 2,12).

Upravo nas obred pepeljenja uvodi u taj hod povratka i upravlja nam dva poziva: vratiti se istini o nama samima i vratiti se Bogu i braći.

Prije svega, vratiti se istini o nama samima. Pepeo nas podsjeća na to tko smo i odakle dolazimo, vraća nas na temeljnu istinu: Bog je jedino Gospodin i mi smo djelo ruku Njegovih. Mi imamo život, dok međutim On jest život. On je Stvoritelj, dok smo mi krhka glina koju On oblikuje svojim rukama. Mi dolazimo sa zemlje i trebamo Njegovo nebo; s Bogom ćemo uskrsnuti od našeg pepela, ali bez Njega smo prašina. Dok budemo ponizno naklanjali glavu primajući pepeo, prisjetimo se u srcu ove istine: mi smo u Gospodinu, mi pripadamo Njemu. On ''načini čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnu dah života'' (Post 2,7): mi dakle postojimo jer nam je On udahnuo dah života. I tako, poput nježnog i milosrdnog Oca, i On proživljava ovu korizmu, jer nas želi, iščekuje i čeka da mu se vratimo. I uvijek nas ohrabruje da ne očajavamo, pa i kad padnemo u pepeo vlastite slabosti i naših grijeha, jer ''On dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina'' (Ps 103,14). Čujmo to još jednom: zna On da smo prašina. Bog to zna; međutim, često mi to zaboravljamo misleći da smo sami sebi dovoljni, jaki, nepobjedivi i bez Njega.

Korizma je dakle vrijeme u kojem se trebamo sjetiti tko je Stvoritelj, a tko je stvorenje, kako bismo Boga proglasili jedinim Stvoriteljem, kako bismo se oslobodili umišljenosti da smo samodostatni i želje da stalno sebe postavljamo u središte, da budemo prvi u razredu, misleći da svojim sposobnostima možemo biti tvorci života i preobražavati svijet koji nas okružuje. Ovo je pogodno vrijeme da se obratimo, da promijenimo prije svega pogled prema samima sebi, da se pogledamo iznutra: koliko nas rastresenost i površnost odvlače od onoga što je bitno, koliko se puta usredotočimo na vlastite želje ili na ono što nam nedostaje, udaljujući se od središta srca, i zaboravljamo prigrliti smisao svog postojanja na zemlji. Korizma je vrijeme istine kako bi pale maske koje nosimo svakoga dana kako bismo izgledali savršeni u očima svijeta; kako bismo se borili onako kako nam je to Isus rekao u Evanđelju, protiv dvoličnosti: ali ne tuđih, nego vlastitih.

Postoji međutim i drugi korak: pepeo nas poziva da se vratimo Bogu i braći. Naime, ako se vratimo istini o tome tko smo i postanemo svjesni da nam naš ego nije dovoljan sam po sebi, tada otkrivamo da postojimo samo zahvaljujući međusobnim odnosima: onim izvornim s Gospodinom i onim životnim s drugima. Tako nam pepeo koji ćemo večeras primiti na glavu govori da je svako umišljanje o samodostatnosti laž i da je uzdizanje vlastitog ega destruktivno i zatvara nas u kavez samoće. Naš je život prije svega odnos: dobili smo život od Boga i svojih roditelja i uvijek ga možemo obnavljati i preporađati zahvaljujući Gospodinu i onima koje stavlja pored nas. Korizma je vrijeme pogodno za oživljavanje našeg odnosa s Bogom i s drugima: da u se u tišini otvaramo molitvi i izađemo iz utvrde našeg zatvorenog ega, kako bismo skršili okove individualizma i, zahvaljujući susretu i slušanju, ponovno otkrili tko to svakoga dana hoda pored nas te tako nanovo otkrili kako ga ljubiti kao brata i sestru.

Braćo i sestre, kako ostvariti sve to? Da bismo mogli izvršiti taj hod – vratiti se istini o sebi, vratiti se Bogu i drugima – pozvani smo proći trima velikim stazama: milostinja, molitva i post. No, kako smo čuli u Evanđelju, Isus nas upozorava: ne radi se o izvanjskim obredima, već o gestama koje bi trebale izražavati da je srce obnovljeno. Milostinja nije brzinski čin kako bismo očistili svoju savjest, već kako bismo vlastitim rukama i suzama dodirnuli patnje siromaha; molitva nije ritual, već istinski dijalog u istini i ljubavi s Ocem; post nije obična žrtvica, već snažan znak kako bismo podsjetili svoje srce na to što je bitno, a što prolazno. Isusov ''poziv i za nas ostaje trajno vrijedan i spasonosan: vanjskim gestama mora uvijek odgovarati iskrenost duše. Naime, čemu razdirati haljine ako srce ostaje daleko od Gospodina, odnosno od dobrote i pravde?'' (Benedikt XVI., Pepelnica, 2006.). Međutim, često naše geste i obredi nisu u skladu s našim životom, nisu istinski; možda ih vršimo samo kako bi nam se drugi divili, kako bismo dobili aplauz, kako bismo primili zasluge. Zapamtimo to: u osobnom životu, kao i u životu Crkve, ne vrijedi vanjština, ljudski sud i svjetovno odobravanje; vrijedi samo Božji pogled koji prepoznaje ljubav i istinu.

Ako se ponizno stavimo pod Njegov pogled, tada milostinja i post ne će biti izvanjski čin, već će izražavati tko smo mi zaista: Božja djeca i braća međusobno.
Milostinja, ljubav iskazivat će našu sućut prema onima u potrebi, pomoći će nam vratiti se drugima; molitva će izražavati našu duboku čežnju da se sretnemo s Ocem i vratit će nas Njemu; post će biti duhovna teretana u kojoj ćemo se radosno odricati onoga što je suvišno i što nas opterećuje, kako bismo iznutra postali slobodniji i vratili se istini o sebi samima.

Draga braćo i sestre, pognimo glave, primimo pepeo, olakšajmo srce. Započnimo hod u ljubavi: darovano nam je 40 pogodnih dana kako bismo se prisjetili da svijet ne treba zatvarati unutar granica vlastitih nevolja i osobnih potreba te kako bismo otkrili da sreća nije u nagomilavanju stvari, već u tome da se pobrinemo za onoga tko je u potrebi i nevolji. Započnimo hod molitvom: darovano nam je 40 dana pogodnih da Bogu dademo prvo mjesto u svom životu, kako bismo opet svim srcem razgovarali s Njim, a ne samo usput. Započnimo hod postom: dano nam je 40 pogodnih dana kako bismo opet pronašli sebe, kako bismo zaustavili diktaturu pretrpanih rasporeda o tome što trebamo obaviti, zahtjeva vlastitog ega koji je sve površniji i opterećujući, kako bismo izabrali ono što je doista bitno.

Nemojmo prokockati milost ovoga svetog vremena: promatrajmo Raspelo i koračajmo, odgovarajmo velikodušno na snažne korizmene pozive. Na kraju puta radosnije ćemo susresti Gospodara života, jedinog koji će nas uskrisiti iz našeg pepela.