Papa Franjo na Pepelnicu: "Vratimo se pravoj istini!"

Papa Franjo na Pepelnicu: "Vratimo se pravoj istini!"

Papinu propovijed na Pepelnicu iz bazilike svete Sabine prenosimo u cijelosti. 

Autor
Laudato/F.P.
Fotograf
Daniel Ibáñez
Objavljeno:
 
22.02.2023 18:06

 

''Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!'' (2 Kor 6,2)

Ovim riječima apostol Pavao pomaže nam ući u duh korizmenoga vremena. Naime, korizma je pogodno vrijeme da se vratimo na bitno, da se riješimo onoga što nas opterećuje, da se pomirimo s Bogom, da rasplamsamo vatru Duha Svetoga koji boravi prekriven pepelom naše krhke ljudskosti. To je vrijeme milosti kako bismo u praksi proveli ono što je od nas Gospodin zatražio u prvom retku Riječi koju smo čuli: ''Vratite se k meni svim srcem svojim'' (Jl 2,12).

Upravo nas obred pepeljenja uvodi u taj hod povratka i upravlja nam dva poziva: vratiti se istini o nama samima i vratiti se Bogu i braći.

Prije svega, vratiti se istini o nama samima. Pepeo nas podsjeća na to tko smo i odakle dolazimo, vraća nas na temeljnu istinu: Bog je jedino Gospodin i mi smo djelo ruku Njegovih. Mi imamo život, dok međutim On jest život. On je Stvoritelj, dok smo mi krhka glina koju On oblikuje svojim rukama. Mi dolazimo sa zemlje i trebamo Njegovo nebo; s Bogom ćemo uskrsnuti od našeg pepela, ali bez Njega smo prašina. Dok budemo ponizno naklanjali glavu primajući pepeo, prisjetimo se u srcu ove istine: mi smo u Gospodinu, mi pripadamo Njemu. On ''načini čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnu dah života'' (Post 2,7): mi dakle postojimo jer nam je On udahnuo dah života. I tako, poput nježnog i milosrdnog Oca, i On proživljava ovu korizmu, jer nas želi, iščekuje i čeka da mu se vratimo. I uvijek nas ohrabruje da ne očajavamo, pa i kad padnemo u pepeo vlastite slabosti i naših grijeha, jer ''On dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina'' (Ps 103,14). Čujmo to još jednom: zna On da smo prašina. Bog to zna; međutim, često mi to zaboravljamo misleći da smo sami sebi dovoljni, jaki, nepobjedivi i bez Njega.

Korizma je dakle vrijeme u kojem se trebamo sjetiti tko je Stvoritelj, a tko je stvorenje, kako bismo Boga proglasili jedinim Stvoriteljem, kako bismo se oslobodili umišljenosti da smo samodostatni i želje da stalno sebe postavljamo u središte, da budemo prvi u razredu, misleći da svojim sposobnostima možemo biti tvorci života i preobražavati svijet koji nas okružuje. Ovo je pogodno vrijeme da se obratimo, da promijenimo prije svega pogled prema samima sebi, da se pogledamo iznutra: koliko nas rastresenost i površnost odvlače od onoga što je bitno, koliko se puta usredotočimo na vlastite želje ili na ono što nam nedostaje, udaljujući se od središta srca, i zaboravljamo prigrliti smisao svog postojanja na zemlji. Korizma je vrijeme istine kako bi pale maske koje nosimo svakoga dana kako bismo izgledali savršeni u očima svijeta; kako bismo se borili onako kako nam je to Isus rekao u Evanđelju, protiv dvoličnosti: ali ne tuđih, nego vlastitih.

Postoji međutim i drugi korak: pepeo nas poziva da se vratimo Bogu i braći. Naime, ako se vratimo istini o tome tko smo i postanemo svjesni da nam naš ego nije dovoljan sam po sebi, tada otkrivamo da postojimo samo zahvaljujući međusobnim odnosima: onim izvornim s Gospodinom i onim životnim s drugima. Tako nam pepeo koji ćemo večeras primiti na glavu govori da je svako umišljanje o samodostatnosti laž i da je uzdizanje vlastitog ega destruktivno i zatvara nas u kavez samoće. Naš je život prije svega odnos: dobili smo život od Boga i svojih roditelja i uvijek ga možemo obnavljati i preporađati zahvaljujući Gospodinu i onima koje stavlja pored nas. Korizma je vrijeme pogodno za oživljavanje našeg odnosa s Bogom i s drugima: da u se u tišini otvaramo molitvi i izađemo iz utvrde našeg zatvorenog ega, kako bismo skršili okove individualizma i, zahvaljujući susretu i slušanju, ponovno otkrili tko to svakoga dana hoda pored nas te tako nanovo otkrili kako ga ljubiti kao brata i sestru.

Braćo i sestre, kako ostvariti sve to? Da bismo mogli izvršiti taj hod – vratiti se istini o sebi, vratiti se Bogu i drugima – pozvani smo proći trima velikim stazama: milostinja, molitva i post. No, kako smo čuli u Evanđelju, Isus nas upozorava: ne radi se o izvanjskim obredima, već o gestama koje bi trebale izražavati da je srce obnovljeno. Milostinja nije brzinski čin kako bismo očistili svoju savjest, već kako bismo vlastitim rukama i suzama dodirnuli patnje siromaha; molitva nije ritual, već istinski dijalog u istini i ljubavi s Ocem; post nije obična žrtvica, već snažan znak kako bismo podsjetili svoje srce na to što je bitno, a što prolazno. Isusov ''poziv i za nas ostaje trajno vrijedan i spasonosan: vanjskim gestama mora uvijek odgovarati iskrenost duše. Naime, čemu razdirati haljine ako srce ostaje daleko od Gospodina, odnosno od dobrote i pravde?'' (Benedikt XVI., Pepelnica, 2006.). Međutim, često naše geste i obredi nisu u skladu s našim životom, nisu istinski; možda ih vršimo samo kako bi nam se drugi divili, kako bismo dobili aplauz, kako bismo primili zasluge. Zapamtimo to: u osobnom životu, kao i u životu Crkve, ne vrijedi vanjština, ljudski sud i svjetovno odobravanje; vrijedi samo Božji pogled koji prepoznaje ljubav i istinu.

Ako se ponizno stavimo pod Njegov pogled, tada milostinja i post ne će biti izvanjski čin, već će izražavati tko smo mi zaista: Božja djeca i braća međusobno.
Milostinja, ljubav iskazivat će našu sućut prema onima u potrebi, pomoći će nam vratiti se drugima; molitva će izražavati našu duboku čežnju da se sretnemo s Ocem i vratit će nas Njemu; post će biti duhovna teretana u kojoj ćemo se radosno odricati onoga što je suvišno i što nas opterećuje, kako bismo iznutra postali slobodniji i vratili se istini o sebi samima.

Draga braćo i sestre, pognimo glave, primimo pepeo, olakšajmo srce. Započnimo hod u ljubavi: darovano nam je 40 pogodnih dana kako bismo se prisjetili da svijet ne treba zatvarati unutar granica vlastitih nevolja i osobnih potreba te kako bismo otkrili da sreća nije u nagomilavanju stvari, već u tome da se pobrinemo za onoga tko je u potrebi i nevolji. Započnimo hod molitvom: darovano nam je 40 dana pogodnih da Bogu dademo prvo mjesto u svom životu, kako bismo opet svim srcem razgovarali s Njim, a ne samo usput. Započnimo hod postom: dano nam je 40 pogodnih dana kako bismo opet pronašli sebe, kako bismo zaustavili diktaturu pretrpanih rasporeda o tome što trebamo obaviti, zahtjeva vlastitog ega koji je sve površniji i opterećujući, kako bismo izabrali ono što je doista bitno.

Nemojmo prokockati milost ovoga svetog vremena: promatrajmo Raspelo i koračajmo, odgovarajmo velikodušno na snažne korizmene pozive. Na kraju puta radosnije ćemo susresti Gospodara života, jedinog koji će nas uskrisiti iz našeg pepela.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan

Još iz rubrike: