Papa: ''Neka nas Djevica Marija, Kraljica apostola, nauči nasljedovati ih svakim danom napredujući na putu vjere''

Draga braćo i sestre!

Evanđelje današnje liturgije, svetkovine zaštitnika Rima, donosi riječi koje Petar upućuje Isusu: "Ti si Krist, Sin Boga živoga" (Mt 16,16). To je ispovijedanje vjere, koju Petar čini ne na temelju svog ljudskog shvaćanja, nego zato što ga je nadahnuo Bog Otac (usp. r. 17). Za ribara Šimuna, zvanog Petar, bio je početak putovanja: zapravo, morat će proći puno vremena prije nego što značenje tih riječi uđe u njegov život, cijelog ga obuzimajući. Postoji "pripravništvo" vjere, u kojem su sudjelovali i apostoli Petar i Pavao, slično kao i za svakoga od nas. I mi vjerujemo da je Isus Mesija, Sin Boga živoga, ali potrebno je vrijeme, strpljenje i puno poniznosti da bi se naš način razmišljanja i djelovanja u potpunosti privinuo Evanđelju.

To je apostol Petar odmah doživio. Čim je Isusu izrekao svoju vjeru, kad mu najavljuje da će morati trpjeti i biti osuđen na smrt, on odbacuje ovu perspektivu, koju smatra nespojivom s Mesijom. Čak se osjeća dužnim predbaciti Učitelju, koji mu se zauzvrat obraća: ''Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" (r. 23).

Razmislimo o tome: ne događa li se i nama isto? Ponavljamo Vjerovanje, izgovaramo ga s vjerom, ali pred teškim životnim kušnjama počinjemo se kolebati. Bunimo se Gospodinu, govoreći mu da to nije pravedno, da moraju postojati drugi, jednostavniji, manje zamorni načini. Živimo podijeljenost vjernika, koji vjeruje u Isusa, povjerava mu se, ali u isto vrijeme osjeća da ga je teško slijediti i u iskušenju je tražiti druge načine osim Učiteljevih. Sveti Petar proživio je tu unutarnju dramu, i trebalo mu je vremena i sazrijevanja. Najprije se užasnuo pri pomisli na križ; ali na kraju života svjedočio je Gospodina hrabro, do te mjere da je – prema predaji – naopako razapet.

Apostol Pavao također je prošao kroz polagano sazrijevanje vjere, proživljavajući trenutke neizvjesnosti i sumnje. Ukazivanje Uskrsloga na putu za Damask, koji ga je od progonitelja učinio kršćaninom, treba promatrati kao početak puta tijekom kojeg se Apostol suočavao s krizama, neuspjesima i neprekidnim mukama onoga što on naziva "trn u tijelu" (usp. 2 Kor 12,7). Put vjere nikada nije šetnja parkom, već je zahtjevan, ponekad težak: čak je i Pavao, postavši kršćanin, morao postupno naučiti biti do kraja, osobito kroz trenutke kušnje.

U svjetlu ovog iskustva svetih apostola Petra i Pavla, svatko od nas može se zapitati: ''Kad ispovijedam svoju vjeru u Isusa Krista, Sina Božjega, činim li to sa sviješću da uvijek moram učiti ili pretpostavljam da sam 'već sve shvatio'"? I još: ''Obeshrabrujem li se u poteškoćama i kušnjama, žalim li se ili učim da to bude prilika da rastem u povjerenju u Gospodina?'' Doista – piše Pavao Timoteju – on nas oslobađa od svakoga zla i dovodi nas u sigurnost neba (usp. 2 Tm 4,18). Neka nas Djevica Marija, Kraljica apostola, nauči nasljedovati ih svakim danom napredujući na putu vjere.