Papa Franjo: ''Odbačeni i isključeni su žive Kristove ikone!''

Papa Franjo predslavio je euharistijsko slavlje na Trgu sv. Petra, na Cvjetnicu, tj. Nedjelju Muke Gospodnje. Homiliju Svetog Oca prenosimo u cijelosti: 

Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio? (Mt 26,46). To je zaziv koji ponavljamo u današnjoj liturgiji i otpjevnom psalmu (usp. Ps 22,2) te ujedno i jedini zaziv koji smo čuli od Isusa na križu u Evanđelju. To su, dakle, riječi koje nas vode u središte Kristove muke, do vrhunca patnji koje je pretrpio da nas spasi.

Isusove patnje bile su višestruke i svaki put kad slušamo govor o muci, one dopiru do nas. Bile su to tjelesne patnje: od šamara do batina, od bičevanja do trnove krune, do mučenja na križu. Bilo je i patnji duše: Judina izdaja, Petrovo nijekanje, vjerske i građanske osude, ismijavanje stražara, uvrede pod križem, odbacivanje mnogih, neuspjeh svega, napuštanje učenika. Pa ipak, u svoj toj boli, za Isusa je ostala jedna sigurnost: Očeva blizina. Rekao je: Otac i ja jedno smo (Iv 10,30), Ja sam u Ocu i Otac je u meni (Iv 14,10). Ali, sada se događa ono nezamislivo; prije smrti viče: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?

Ovdje je najteža patnja, patnja duha: u najtragičnijem času Isus doživljava napuštenost od Boga. Nikada prije toga Oca nije nazivao općim imenom – Bog. Evanđelje također prenosi izraz na aramejskom: Elì, Eli, lemà sabactàni? (Mt 27,46); to je jedino, među onima koje je izgovorio Isus na križu, koje dopire do nas na izvornom jeziku i koje nalazimo i kod Mateja i kod Marka (usp. Mk 15,34). Događaj je, dakle, stvaran, a poniženje krajnje: Gospodin dolazi trpjeti iz ljubavi prema nama, što nam je čak i teško razumjeti. On vidi zatvoreno nebo, doživljava gorku granicu življenja, brodolom postojanja, slom svih sigurnosti: on traži odgovor na onaj najveći zašto.

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Glagol 'ostaviti' u Bibliji je jak; pojavljuje se u trenutcima velike boli: u propalim, odbačenim i iznevjerenim ljubavima; u odbačenoj i pobačenoj djeci; u situacijama odbacivanja, udovištva i siročadstva; u iscrpljenim brakovima, u isključenjima koja lišavaju društvenih veza, u pritiscima nepravde i u samoći bolesti: ukratko, u najdrastičnijim kidanjima veza. Krist je to odnio na križ, preuzimajući na sebe grijeh svijeta. A na vrhuncu je On, jedinorođeni i ljubljeni Sin, doživio Njemu nepoznatu situaciju: udaljenost od Boga.

Ali, možemo se zapitati, zašto je otišlo tako daleko? Odgovor je samo jedan: radi nas. Bio je solidaran s nama do krajnjih granica, da bude uz nas do kraja. Kako se nitko od nas ne bi osjetio sam i izgubljen. Iskusio je napuštenost kako ne bismo bili taoci pustoši i kako bi zauvijek ostao uz nas. Brate, sestro, učinio je to za mene, za tebe, da bismo znali, kada se ja, ti ili bilo tko drugi nađe u bezizlaznoj situaciji, izgubljen u slijepoj ulici, potonuo u ponoru napuštenosti, uvučen u vrtlog pitanja zašto, da ima nade. To nije kraj, jer Isus je bio tamo i sada je s tobom: On, Otac i Duh iskusili su udaljenost, napuštenost, da bi u svojoj ljubavi dočekali sve naše udaljenosti. Da bi svatko od nas mogao reći: U svojim padovima, u svojoj osamljenosti, kad se osjećam izdano, odbačeno i napušteno, Ti si tu, Isuse; u mojim neuspjesima Ti si sa mnom; kad se osjećam krivo i izgubljeno, kad više ne mogu izdržati, tu si, sa mnom si; u mom neodgovorenom 'zašto', Ti si sa mnom.

Tako nas Gospodin spašava iz naših pitanja zašto. Odatle se otvara nada. Na križu, naime, doživljavajući krajnju napuštenost, ne prepušta se očaju, nego moli i povjerava se. On izvikuje svoje zašto riječima Psalma (22,2) i predaje se u Očeve ruke, čak i ako ga osjeća udaljenim (usp. Lk 23,46). U napuštenosti, On se pouzdaje. I ne samo to: u napuštenosti nastavlja ljubiti svoje koji su ga ostavili samog i oprašta onima koji su ga razapeli (r. 34). Ovdje je ponor našeg zla uronjen u veću ljubav, tako da se svako naše odvajanje pretvara u zajedništvo, svaka udaljenost u blizinu, svaka tama u svjetlo. Vrhunac naše bijede dolazi u zagrljaj milosrđa. Evo, to je Bog koji pokazuje koliko nas voli. Koliko smo mu dragi, koliko smo ga skupo koštali!

Braćo i sestre, ovakva ljubav prema nama, do kraja, može preobraziti naša kamena srca u srca od mesa, sposobna za milosrđe, nježnost i suosjećanje. Napušteni Krist potiče nas da ga tražimo i ljubimo u napuštenima. Jer u njima nisu samo oni u potrebi, nego je i On, Isus Napušteni, Onaj koji nas je spasio sišavši u dubinu našeg ljudskog stanja. Zato On želi da se brinemo za braću i sestre koji su mu najsličniji, Njemu u krajnjem činu boli i samoće. Danas ima mnogo napuštenih krista. Postoje čitavi narodi izrabljivani i prepušteni sami sebi; ima siromaha koji žive na raskrižjima naših ulica i s čijim se očima nemamo hrabrosti susresti; migranti koji više nisu lica nego brojevi; napušteni zatvorenici, ljudi okarakterizirani kao problemi. Ali, postoje i mnogi nevidljivi, skriveni, napušteni kristi koje se odbacuje u bijelim rukavicama: to su nerođena djeca, starci ostavljeni sami, bolesnici koje nitko ne posjećuje, zanemareni invalidi, mladi koji osjećaju veliku prazninu iznutra, a da nitko doista ne čuje njihov vapaj boli.

Napušteni Isus traži od nas da imamo oči i srce za napuštene. Za nas, učenike Napuštenog (pisanog velikim slovom, op. pr.), nitko ne može biti marginaliziran, nitko ne može biti prepušten sam sebi; jer, podsjetimo, odbačeni i isključeni žive su Kristove ikone, podsjećaju nas na Njegovu ludu ljubav, Njegovu napuštenost koja nas spašava od svake samoće i pustoši. Molimo danas za ovu milost: da znamo ljubiti Isusa napuštenog i da znamo ljubiti Isusa u svakome tko je napušten. Molimo za milost da možemo vidjeti i prepoznati Gospodina koji još uvijek viče u njima. Ne dopustimo da se Njegov glas izgubi u zaglušujućoj tišini ravnodušnosti. Bog nas nije ostavio same; brinimo se o onima koji su ostali sami. Tada, tek tada, usvojit ćemo želje i osjećaje Onoga koji se za nas oplijenio (Fil 2,7).