Papa Franjo: ''Ono bolje tek dolazi. Neka nam Bog daruje starost koja je za to sposobna!''

''Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.'' (Iv 14,1-3)

Draga braćo i sestre!

pomalo se bližimo kraju s katehezama koje su govorile o starosti. Danas ulazimo u dirljivu intimu Isusova oproštaja sa svojima, o čemu nam naširoko govori Evanđelje po Ivanu. Oproštajni govor započinje riječima utjehe i obećanja: "Neka se ne uznemiruje srce vaše" (14,1); ''Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.'' (14,3).

Malo prije toga Isus je rekao Petru: "Poći ćeš poslije" (13,36), podsjetivši ga na prolaz kroz krhkost njegove vjere. Vrijeme života koje preostaje učenicima, neizbježno će biti prolaz kroz krhkost svjedočanstva i kroz izazove bratstva. Ali, to će također biti prolaz kroz uzbudljive blagoslove vjere: "Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim i veća će od njih činiti" (14,12). Zamislite kakvo je ovo obećanje! Ne znam razmišljamo li o tome dublje, vjerujemo li do kraja!

Starost je pogodno vrijeme za dirljivo i sretno svjedočanstvo ovog iščekivanja. U starijoj dobi djela vjere, koja nas i druge približavaju Kraljevstvu Božjem, sada su izvan moći snage, riječi, poticaja mladosti i zrelosti. Ali, upravo na taj način oni obećanje o pravom odredištu života čine još transparentnijim: mjesto za stolom s Bogom, u Božjem svijetu. Bilo bi zanimljivo vidjeti postoji li neka posebna referenca u mjesnim Crkvama, predodređena da oživi ovu posebnu službu iščekivanja Gospodina, potičući individualne karizme i zajedničke kvalitete starije osobe.

Starost potrošena u malodušnosti propuštenih prilika, donosi malodušnost sebi i drugima. Umjesto toga, starost proživljena nježno i ispunjena poštovanjem prema stvarnom životu, u potpunosti razrješava nerazumijevanje moći koja mora biti dovoljna sama za sebe i za vlastiti uspjeh. Čak razrješava nesporazum Crkve koja se prilagođava svjetovnom stanju, misleći da na taj način definitivno upravlja savršenstvom i ispunjenjem. Kad se oslobodimo te pretpostavke, vrijeme starenja koje nam Bog daruje već je samo po sebi jedno od onih "najvećih" djela o kojima Isus govori. Starost je blago koje stariji posjeduju. Vrlo vrijedno blago. 

To je djelo koje Isusu nije bilo dano izvršiti: Njegova smrt, Njegovo uskrsnuće i uzašašće na nebo to su nam omogućili! Prisjetimo se da "vrijeme nadilazi prostor". To je zakon početka. Naš život nije stvoren da se zatvori u sebe, u zamišljeno zemaljsko savršenstvo: on je predodređen da ide dalje, kroz prolaz smrti. Zapravo, naše stabilno mjesto, naša točka dolaska nije ovdje. Ono je kraj Gospodina, gdje On prebiva zauvijek.

Ovdje, na zemlji, počinje proces našeg "novicijata": mi smo pripravnici života, koji – uz mnoge poteškoće – uče cijeniti Božji dar, poštujući odgovornost da ga dijelimo i dopustimo da donese plod za sve. Vrijeme života na zemlji milost je ovog prolaska. Samopouzdanje zaustavljanja vremena – željeti vječnu mladost, neograničeno blagostanje, apsolutnu moć – nije samo nemoguće, već je i zabluda.

Naše postojanje na zemlji vrijeme je početka života, koji jedino u Bogu nalazi svoje ispunjenje. Nesavršeni smo od početka i ostajemo nesavršeni do kraja. U ispunjenju Božjeg obećanja odnos je obrnut: Božji prostor, koji nam Isus brižno priprema, veći je od vremena našeg smrtnog života. Starost približava nadu u to ispunjenje. Starost definitivno poznaje osjećaj vremena i ograničenja mjesta gdje živimo svoj početak. Zato je vjerodostojna kad nas poziva da se radujemo vremenu koje prolazi: to nije prijetnja, to je obećanje. Starost koja ponovno otkriva dubinu pogleda vjere nije po svojoj naravi konzervativna, kako to kažu! Božji svijet beskonačan je prostor, na kojem prolazak vremena više nema težinu. I upravo se na posljednjoj večeri Isus usredotočio na taj cilj, kada je rekao učenicima: ''A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.'' (Mt 26,29). U našem propovijedanju, raj je često s pravom pun blaženstava, svjetla, ljubavi. Možda mu nedostaje malo života. Isus je u prispodobama govorio o Božjem kraljevstvu dajući mu više života. Više nismo za to sposobni?

Draga braćo i sestre, starost, proživljena u iščekivanju Gospodina, može postati ispunjeno ''ispovijedanje'' apologija vjere, koja daje svakome obrazloženje nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15). Starost čini Isusovo obećanje prozirnim, usmjeravajući se prema Svetom Gradu o kojem govori Knjiga Otkrivenja (poglavlje 21 – 22). Starost je faza života koja je najprikladnija širenju Radosne vijesti da je život početak potpunog ispunjenja. Ono bolje tek dolazi. Neka nam Bog daruje starost koja je za to sposobna!