Papa Franjo: "Polazeći od prepoznavanja dobra, gradi se zajednička budućnost"

Današnji Papin govor tijekom opće audijenicije na Trgu svetog Petra u Vatikanu, prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U ponedjeljak sam se vratio iz Mongolije. Želio bih izraziti svoju zahvalnost onima koji su popratili moj posjet molitvama i ponovno izreći svoju zahvalnost vlastima koje su me svečano dočekale: posebno gospodinu predsjedniku Khürelsükhu, a također i bivšem predsjedniku Enkhbayaru koji mi je uputio službeni poziv za posjet njihovoj zemlji. S radošću se prisjećam mjesne Crkve i mongolskog naroda: plemenitog i mudrog naroda koji mi je pokazao toliko srdačnosti i ljubavi. Danas bih vas volio odvesti u srce ovog putovanja.

Mogli biste se upitati: zašto Papa ide tako daleko da posjeti malo stado vjernika? Jer upravo tamo, daleko od svjetala reflektora, često nalazimo znakove prisutnosti Boga koji ne gleda na izgled, nego na srce (usp. 1Sam 16,7). Gospodin ne traži biti u centru pažnje, nego jednostavno srce onih koji ga žele i ljube bez pokazivanja, bez uzdizanja iznad drugih. I imao sam milost susresti u Mongoliji poniznu i radosnu Crkvu, koja je u Božjem srcu, i mogu vam posvjedočiti njihovu radost što su nekoliko dana bili u središtu Crkve.

Ta zajednica ima dirljivu povijest. Nastala je, milošću Božjom, iz apostolskog žara – o kojemu sada razmišljamo – nekih misionara koji su, zaneseni Evanđeljem, prije tridesetak godina otišli u tu zemlju koju nisu poznavali. Naučili su jezik i, iako su dolazili iz različitih naroda, dali su život jedinstvenoj i istinski katoličkoj zajednici. Doista, to je značenje riječi "katolički", što znači ''univerzalni''. Ali, nije riječ o univerzalnosti koja stvara homolognost, nego o univerzalnosti koja je inkulturirana. To je katolicitet: utjelovljena univerzalnost, koja vidi dobro tamo gdje živi i služi ljudima s kojima živi. Tako živi Crkva: svjedočeći Isusovu ljubav blagošću, životom ispred riječi, sretna zbog svog istinskog bogatstva: služenje Gospodinu i braći.

Tako je rođena ta mlada Crkva: na tragu ljubavi, koja je najbolje svjedočanstvo vjere. Na kraju mog posjeta imao sam radost blagosloviti i svečano otvoriti Kuću milosrđa, prvo karitativno djelo u Mongoliji kao izraz svih sastavnica mjesne Crkve. Kuća koja je posjetnica tih kršćana, ali koja poziva svaku našu zajednicu da bude kuća milosrđa: otvoreno i gostoljubivo mjesto, gdje bijede svakoga mogu bez srama doći u dodir s Božjim milosrđem koje pridiže i liječi. To je svjedočanstvo mongolske Crkve, s misionarima iz raznih zemalja koji osjećaju jedinstvo s ljudima, radosno im služe i otkrivaju ljepote koje već postoje. Ti misionari nisu otišli tamo obraćati, to nije evanđeoski. Otišli su tamo kako bi živjeli kao mongolski narod; kako bi govorili njihovim jezikom, jezikom naroda; kako bi preuzeli vrijednosti tog naroda i propovijedali Evanđelje na mongolski način, njihovim riječima. Otišli su tamo i inkultulirali su se. Preuzeli su mongolsku kulturu kako bi navijestili evanđeosku kulturu.

I ja sam mogao otkriti brojne ljepote, upoznajući neke ljude, slušajući njihove priče, cijeneći njihova vjerska traženja. U tom smislu zahvalan sam za međureligijski i ekumenski susret u nedjelju. Mongolija ima veliku budističku tradiciju, s velikim brojem ljudi koji žive svoju vjeru u tišini na iskren i radikalan način, kroz sebedarje i borbu protiv vlastitih strasti. Zamislimo, koliko sjemena dobrote, u skrovitosti, čini da svjetski vrt klija u tajnosti, dok se obično govori samo o buci padanja drveća! Ljudima se sviđa skandal: kakvo divljaštvo, palo je drvo i proizvelo buku! Ali, ne vidiš li šumu koja svakog dana raste? Raste u tišini! Ključno je znati vidjeti i prepoznati dobro. Često, međutim, cijenimo druge samo u onoj mjeri u kojoj odgovaraju našim zamislima.

Stoga je važno, kao što čini mongolski narod, usmjeriti svoj pogled prema gore, prema svjetlu dobra. Samo tako, polazeći od prepoznavanja dobra, gradi se zajednička budućnost; samo vrednujući drugoga možemo mu pomoći da napreduje.

Bio sam u srcu Azije i to mi je dobro došlo. Dobro je ući u dijalog s tim velikim kontinentom, shvatiti njegove poruke, upoznati njegovu mudrost, njegov način razmišljanja, prihvaćanja vremena i prostora. Dobro mi je došlo što sam upoznao mongolski narod, koji čuva svoje korijene i tradiciju, poštuje starije i živi u skladu s okolišem. To je narod koji gleda nebo i osjeća dah stvaranja. Razmišljajući o beskrajnim i tihim prostranstvima Mongolije, dopustimo da nas potakne potreba da proširimo granice našeg pogleda. Molim vas, proširite pogled, gledajte u širinu i nemojmo postati zarobljenici sitničavosti. Proširimo granice našeg pogleda, kako bismo mogli vidjeti dobro koje postoji u drugima i mogli proširiti svoje obzore i vlastito srce.