Papa Franjo: "Siromasi su Gospodnja prisutnost"
Na općoj audijenciji srijedom Papa je nastavio niz kateheza o apostolskom žaru.
Katehezu pape Franje prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas moramo biti strpljivi na ovoj vrućini. Hvala vam što ste unatoč vrućini i suncu došli! Hvala puno!
U ovom nizu kateheza o apostolskom žaru susrećemo neke uzorne likove muškaraca i žena svih vremena i prostora koji su dali svoje živote za Evanđelje. Danas idemo u Oceaniju, daleko, kontinent sastavljen od brojnih otoka, velikih i malih. Vjera u Krista, koju su toliki europski iseljenici donijeli u te krajeve, vrlo brzo se ukorijenila i donijela obilne plodove (usp. postsinodalna apostolska pobudnica Ecclesia in Oceania, 6). Među njima je izvanredna časna sestra, sveta Marija MacKillop (1842. – 1909.), utemeljiteljica Sestara svetog Josipa od Presvetog Srca, koja je svoj život posvetila intelektualnoj i vjerskoj formaciji siromašnih u ruralnoj Australiji.
Marija MacKillop rođena je blizu Melbournea od roditelja koji su iz Škotske emigrirali u Australiju. Kao djevojka osjetila je Božji poziv da mu služi i svjedoči ne samo riječima nego prije svega životom preobraženim Božjom prisutnošću (usp. Evangelii gaudium, 259). Poput Marije Magdalene, koja je prva susrela uskrslog Isusa i koju je On poslao da donese vijest učenicima, Marija je bila uvjerena da je i ona poslana širiti Radosnu vijest i privlačiti druge na susret sa živim Bogom.
Mudro iščitavajući znakove vremena, shvatila je da je za nju najbolji put kroz odgoj mladih, sa svjesnošću da je katolički odgoj oblik evangelizacije. To je veliki oblik evangelizacije. Dakle, ako možemo reći da ''svaki svetac ima poslanje; da je misionar plan Oca koji odražava i utjelovljuje, u određenom trenutku povijesti, aspekt Evanđelja'' (apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 19), Marija MacKillop bila je to prvenstveno kroz osnivanje škola.
Bitna značajka njezine revnosti za Evanđelje bila je briga za siromašne i marginalizirane. To je vrlo važno! Siromasi su protagonisti i nitko ne može napredovati u svetosti ako se ne posveti i njima, na bilo koji način. Siromasi su Gospodnja prisutnost, oni koji trebaju Božju pomoć. Jednom sam pročitao rečenicu koja me je dotaknula, a glasi ovako: ''Protagonist povijesti je prosjak". Oni privlače pažnju na tu veliku nepravdu – veliko siromaštvo diljem svijeta. Novac se troši za proizvodnju oružja, a ne za proizvodnju hrane. Nemojmo zaboraviti: nema svetosti ako se na bilo koji način ne posvetimo siromašnima, potrebitima, onima koji su na marginama društva. To je Mariju ponukalo da ide tamo kamo drugi ne će ili nisu mogli. Dana 19. ožujka 1866., na blagdan svetog Josipa, otvorila je prvu školu u malom predgrađu u Južnoj Australiji. Uslijedile su mnoge druge koje su ona i njezine sestre osnovale u ruralnim zajednicama u Australiji i Novom Zelandu. Apostolski žar je takav: umnaža dobra djela.
Marija MacKillop bila je uvjerena da je svrha obrazovanja cjeloviti razvoj osobe i kao pojedinca i kao člana zajednice; i da to zahtijeva mudrost, strpljivost i ljubav svakog učitelja. Doista, odgoj se ne sastoji u tome da čovjeku napunimo glavu idejama, nego u tome da učenike pratimo i ohrabrujemo ih na putu ljudskog i duhovnog rasta, pokazujući im koliko prijateljstvo s uskrslim Isusom širi srce i čini život čovječnijim. Odgajati znači pomoći da dobro razmišljaju i čuju jezik srca te da onda čine dobro jezikom ruku. Ova vizija u potpunosti je aktualna danas, kada osjećamo potrebu za 'odgojnim planom' koji bi mogao ujediniti obitelji, škole i cijelo društvo.
Revnost Marije MacKillop za širenje Evanđelja među siromasima također ju je dovela do poduzimanja raznih drugih djela milosrđa, počevši od Kuće providnosti otvorene u Adelaideu za prihvat starijih osoba i napuštene djece. Marija je snažno vjerovala u Božju providnost: uvijek je vjerovala da u svakoj situaciji Bog proviđa. Ali, to ju nije poštedjelo tjeskobe i poteškoća koje su se pojavljivale uz njezin apostolat, a Marija je za to imala dobre razloge: morala je plaćati račune, nositi se s mjesnim biskupima i svećenicima, upravljati školama i brinuti se za stručnu i duhovnu formaciju svojih sestara; a kasnije i zdravstvenih problema. No, u svemu tome ostala je mirna, strpljivo noseći križ koji je sastavni dio poslanja.
Jednom prilikom, na blagdan Uzvišenja Svetog Križa, Marija je rekla jednoj od svojih sestara: "Kćeri moja, godinama sam učila ljubiti križ". ''Godinama sam učila ljubiti križ!'' Nije odustala u vremenima kušnje i tame, kada je njezina radost bila prigušena protivljenjem i odbijanjem. Gledajte ovo: svi svetci doživljavali su protivljenja i unutar Crkve. Zanimljivo je to. I ona ih je imala. Ostala je uvjerena da će, čak i kad joj Gospodin dodijeli "kruh tjeskobe i vodu nevolje" (Iz 30,20), On sam uskoro odgovoriti na njezin vapaj i okružiti ju svojom milošću. U tome je bila tajna njezina apostolskog žara: neprestani odnos s Gospodinom.
Braćo i sestre, misionarsko nasljedovanje svete Marije MacKillop, njezin kreativni odgovor na potrebe Crkve svoga vremena, njezino zalaganje za cjelovitu formaciju mladih neka nadahnu sve nas danas, koji smo pozvani biti kvasac Evanđelja u našem društvu koje se mijenja. Neka njezin primjer i zagovor budu poticaj u svakodnevnom radu roditeljima, učiteljima, katehetama i svim odgajateljima, za dobro mladih i za čovječniju budućnost punu nade.
