Papa Franjo: ''Sv. Josip otac je nježnosti''
Sveti Otac nastavio je niz kateheza o sv. Josipu.
Katehezu pape Franje s opće audijencije donosimo u cijelosti
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas bih želio produbiti lik sv. Josipa kao oca nježnosti.
U apostolskom pismu ''Patris corde'' (8. prosinca 2020.) imao sam priliku razmatrati o ovom aspektu osobnosti sv. Josipa. Ni Evanđelja nam ne daju pojedinosti o tome na koji je način on iskazivao svoje očinstvo, no možemo biti sigurni da se njegovo ''biti čovjek pravedan'' prenijelo i na način na koji je odgajao Isusa. ''Josip je gledao kako Isus raste dan za danom 'u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi' (Lk 2,52). Kao što je Gospodin učinio s Izraelom, tako ga je on 'hodati učio, držeći ga za ruke njegove.'' Bijaše mu k'o otac koji u čeljustima njegovim žvale opušta, nad njega se saginjaše i davaše mu jesti (usp Hoš 11,3-4)'' (Patris corde, 2).
Evanđelja svjedoče o tome da je Isus uvijek koristio riječ 'otac' kad je govorio o Bogu i Njegovoj ljubavi. Brojne prispodobe kao protagonista imaju očev lik. Među najpoznatijima zasigurno je ona o milosrdnom ocu, koju nam donosi Lukino evanđelje (usp. Lk 15,11-32). Upravo se u ovoj prispodobi, osim iskustva vjere i oproštenja, naglašava i način na koji oproštenje dolazi do osobe koja je pogriješila. Tekst kaže ovako: ''Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.'' (r. 20). Sin je očekivao kaznu, pravdu koja bi mu najviše pružala samo mjesto jednoga od slugu, a on se našao u očevu zagrljaju. Nježnost je nešto znatnije od logike svijeta.
To je neočekivani način ostvarenja pravde. Eto zašto nikad ne smijemo zaboraviti da se Bog ne boji naših grijeha, pogrješaka, naših padova, već se boji zatvorenosti našeg srca, nedostatka naše vjere u Njegovu ljubav. Velika je nježnost u iskustvu Božje ljubavi i lijepo je znati da je upravo Josip bio prvi koji je Isusu prenio ovu stvarnost. Božja djela do nas uvijek dolaze posredstvom ljudskih iskustava. Možemo se zapitati jesmo li iskusili tu nježnost, jesmo li zauzvrat postali njezini svjedoci. Nježnost se u prvom redu ne odnosi na emocije ili osjećaje. Ona je iskustvo da smo voljeni i prihvaćeni upravo u svom siromaštvu i bijedi.
Bog se ne oslanja samo na naše darove, već i na našu otkupljenu slabost. Ovo, na primjer, sv. Pavla dovodi do toga da kaže kako postoji plan, djelo koje se zasniva na njegovoj krhkosti. Ovako piše zajednici u Korintu: ''I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara […]. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: 'Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.''' (2 Kor 12,7-9). Iskustvo nježnosti sastoji se u tome da vidimo kako Božja snaga dolazi upravo po onome što nas čini najslabijima; no pod uvjetom da se obratimo od pogleda Zloga koji ''nas navodi da svoju krhkost negativno prosuđujemo'', dok ju Duh Sveti ''iznosi na vidjelo s nježnošću'' (Patris corde, 2).
''Nježnost je najbolji način da dodirnemo ono krhko u nama. […] Zbog toga je važno susresti Božje milosrđe, osobito u sakramentu pomirenja, imajući iskustvo istine i blagosti. Paradoksalno je da nam Zli također može reći istinu, ali ako to učini, to je zato da nas osudi. Mi znamo, međutim, da nas Istina koja dolazi od Boga ne osuđuje, već nas prihvaća, prigrljuje, podupire, oprašta nam'' (Patris corde, 2).
Dobro je da se ugledamo u Josipovo očinstvo te se zapitamo dopuštamo li Gospodinu da nas ljubi tom istom nježnošću, mijenjajući svakoga od nas u muškarce i žene sposobne voljeti na ovaj način. Bez te 'revolucije nježnosti' riskiramo ostati zarobljeni u pravednost koja nam ne dopušta da se lako ponovno pridignemo i koja otkupljenje miješa s kaznom. Zbog toga, danas se posebno želim sjetiti one naše braće i sestara koji su u zatvoru. Ispravno je da oni koji su pogriješili i odgovaraju za svoje pogrješke, ali je još ispravnije da se, onaj tko je pogriješio, za svoje pogrješke može iskupiti.
I završit ćemo ovom molitvom:
Sveti Josipe, oče nježnosti,
nauči nas prihvatiti da smo ljubljeni upravo u onome što je u nama najslabije.
Ne daj da stavimo ikakvu zapreku između naše bijede i veličine Božje ljubavi.
Probudi u nama želju da pristupimo sakramentu Pomirenja,
da nam bude oprošteno te da postanemo sposobni
nježno ljubiti svoju braću i sestre s njihovim slabostima.
Budi bliz onima koji su pogriješili i zbog toga plaćaju cijenu;
pomogni im pronaći, zajedno s pravdom, i nježnost, da mogu početi ispočetka.
Nauči ih da je prvi način novog početka iskreno traženje oprosta.
Amen.