Papa Franjo svetom proglasio Maríju Antoniju de Paz y Figueroa, poznatu kao "Mama Antula"

Papa Franjo svetom proglasio Maríju Antoniju de Paz y Figueroa, poznatu kao "Mama Antula"

"Bila je putnica Duha. Prošla je tisuće kilometara pješice, preko pustinja i opasnim putevima, kako bi donijela ljudima Boga."

Autor
Laudato
Fotograf
Vatican Media
Objavljeno:
 
11.02.2024 16:02

 

Papa Franjo danas je u Vatikanu proglasio svetom blaženu Mariju Antoniju od svetog Josipa de Paz y Figueroa, argentinsku redovnicu, utemeljiteljicu Družbe Kćeri božanskog Spasitelja.

Njegovu propovijed, s današnje Mise, koju je predslavio u bazilici svetog Petra, prenosimo u cijelosti.

 

Prvo čitanje (usp. Lv 13,1-2.45-46) i Evanđelje (usp. Mk 1,40-45) govore o gubi: bolesti koja dovodi do postupnog fizičkog uništenja osobe i koja još uvijek, na žalost, u nekim zemljama, dovodi do marginalizacije. Guba i marginalizacija: to su dva zla od kojih Isus želi osloboditi čovjeka kojeg susreće u Evanđelju. Pogledajmo njegovu situaciju.

Taj gubavac prisiljen je živjeti izvan grada. Slab zbog svoje bolesti, umjesto da mu je dana pomoć od sugrađana, prepušten je sam sebi, dodatno je ranjen udaljavanjem i odbačenošću. Zašto? Prije svega zbog straha, straha od zaraze i straha od vlastite sudbine: "Da se to ne dogodi i nama! Ne ćemo riskirati, držimo se podalje!" Strah.

Zatim zbog predrasuda: "Ako ima tako strašnu bolest, bilo je općeprihvaćeno mišljenje, sigurno je zato što ga Bog kažnjava za neki grijeh koji je počinio: pa ako je tako, zaslužio je!'' Pogrješna predrasuda.

I na kraju, zbog lažne pobožnosti: u to vrijeme vjerovalo se da dodirivanje mrtvaca čini nečistima, a gubavci su bili ljudi kojima je "meso umiralo na tijelu". Dakle, mislilo se, dodirujući ih, postaje se nečist poput njih: ovo je iskrivljena religioznost, koja postavlja prepreke i potkopava milosrđe.

Strah, predrasuda i lažna pobožnost: to su tri uzroka velike nepravde, tri "gube duše" koje uzrokuju patnju slabog, odbacujući ga kao otpad. Braćo, sestre, nemojmo misliti da su to samo stvari prošlosti. Koliko patnika susrećemo na ulicama naših gradova! I koliko strahova, predrasuda, čak i među onima koji vjeruju i govore da su kršćani, dodatno ih povrjeđuju! Čak i u naše vrijeme ima toliko marginalizacije, prepreke koje treba srušiti, "gube" koje treba izliječiti. Ali kako? Kako to možemo učiniti? Što čini Isus? Čini dvije geste: dodiruje i liječi.

Prvi čin: dodir. Isus, ćuteći vapaj ovog čovjeka (usp. r. 40), suosjeća, zaustavlja se, pruža ruku i dodiruje ga (usp. r. 41), iako zna da će time i sam postati "odbačen". Naprotiv, paradoksalno, uloge će se preokrenuti: bolesnik, kad ozdravi, moći će otići svećenicima i biti ponovno primljen u zajednicu; Isus, s druge strane, više ne će moći ući niti u jedno naseljeno mjesto (usp. r. 45). Gospodin je mogao izbjeći dodirivanje te osobe, bilo bi dovoljno "izliječiti ju na daljinu". Ali, Krist nije takav, Njegov put je put ljubavi koji se približava onima koji pate, stupa u kontakt, dodiruje njihove rane. Naš Bog, draga braćo i sestre, nije ostao daleko na nebu, nego se u Isusu utjelovio da bi dodirnuo naše siromaštvo. I pred najtežom "gubom", grijehom, nije oklijevao umrijeti na križu, izvan gradskih zidina, odbačen kao grješnik, kao gubavac, kako bi dotaknuo dno naše ljudske stvarnosti. Jedan je svetac napisao: ''Postao je gubavcem za nas''.

A mi, koji ljubimo i slijedimo Isusa, znamo li učiniti svojim Njegov "dodir''? Nije lako i moramo paziti kada se u srcu pojave instinkti suprotni Njegovoj "bliskosti" i Njegovu "davanju": na primjer, kad se udaljimo od drugih kako bismo mislili na sebe, kad svodimo svijet na granice naše vlastite "dobrobiti", kad vjerujemo da su problem uvijek i samo drugi... U ovim slučajevima moramo biti oprezni, jer je dijagnoza jasna, to je "guba duše": bolest koja nas čini ravnodušnima prema ljubavi, suosjećanju, koja nas uništava kroz "gangrene" sebičnosti, predrasuda, ravnodušnosti i netolerancije. Budimo oprezni, braćo i sestre, jer, kao i kod prvih znakova gube koji se pojavljuju na koži u početnoj fazi bolesti, ako odmah ne reagiramo, infekcija raste i postaje razorna. Pred ovim rizikom, pred bolešću naše duše, koji je lijek?

Pomaže nam drugi Isusov čin, onaj koji liječi (usp. r. 42). Njegov "dodir" ne pokazuje samo blizinu, već je početak ozdravljenja. Bliskost je Božji način: Bog je uvijek blizu, suosjeća i nježan je. Bliskost, suosjećanje i nježnost. To je Božji način. A mi, jesmo li tome otvoreni?  Dopuštajući Isusu da nas dodirne, ozdravljamo iznutra, u srcu. Ako mu dopustimo da nas dotakne u molitvi, u klanjanju, ako mu dopustimo da djeluje u nama kroz svoju riječ i sakramente, Njegov dodir nas stvarno mijenja, oslobađa nas od grijeha, oslobađa nas od zatvorenosti, mijenja nas izvan onoga što možemo sami postići, vlastitim naporima. Dijelovi nas koji su povrijeđeni, ranjeni, bolesti duše, trebamo donijeti Isusu. To čini molitva, ali ne apstraktna molitva, sastavljena samo od ponavljanja formula, već iskrena i živa molitva koja polaže pred Krista naše nevolje, naše slabosti, naše laži, naše strahove. Razmislimo i zapitajmo se: dopuštam li Isusu da dodirne moje "gube" kako bi me izliječio?

Isusovim "dodirom" ponovno se rađa najbolje u nama: tkivo srca se obnavlja; krv naših kreativnih nagona ponovno počinje teći puna ljubavi; rane prošlih pogrješaka zacjeljuju, a koža odnosa ponovno dobiva zdravu i prirodnu konzistenciju. Tako se vraća ljepota koju imamo, ljepota koja jesmo; voljeni od Krista, ponovno otkrivamo radost darivanja drugima, bez straha i predrasuda, slobodni od oblika religioznosti koja umrtvljuje, paralizira i udaljuje nas od bratske blizine. Ponovno dobivamo snagu za ljubav, iznad svake računice i interesa.

Kao što kaže prekrasna stranica iz Sv. pisma (usp. Ez 37,1-14), iz onoga što se činilo dolinom suhih kostiju, uzdižu se živa tijela i ponovno se rađa narod spašenih, zajednica braće. No, bilo bi zavaravajuće misliti da ovo čudo zahtijeva velike i spektakularne oblike da bi se ostvarilo. Ono se događa prije svega u skrivenoj ljubavi svakog dana: onoj koja se živi u obitelji, na poslu, u župi i u školi; na ulici, u uredima i trgovinama; onoj koja ne traži reklamu i ne treba pljesak, jer ljubavi je dovoljna ljubav (usp. sv. Augustin, Enarr. u Ps 118,8.3). To ističe Isus danas, kad nalaže ozdravljenom čovjeku da "nikome ništa ne govori" (r. 44): blizina i diskrecija. Braćo i sestre, Bog nas voli takve i ako mu dopustimo da nas dotakne, i mi, snagom Njegova Duha, možemo postati svjedoci ljubavi koja spašava!

Danas tako mislimo na sv. Maríju Antoniju de Paz y Figueroa, poznata kao "Mama Antula". Bila je putnica Duha. Prošla je tisuće kilometara pješice, preko pustinja i opasnim putevima, kako bi donijela ljudima Boga. Danas je ona za nas uzor apostolskog žara i odvažnosti. Kad su isusovci bili protjerani, Duh je u njoj zapalio misionarski plamen utemeljen na pouzdanju u Providnost i ustrajnosti. Zazvala je zagovor svetog Josipa, a da ga ne bi previše umorila, zazvala je i svetog Gaetana Thienea. Zbog toga je uvela pobožnost prema njemu, a njegova prva slika stigla je u Buenos Aires u 18. stoljeću. Zahvaljujući mami Antuli, ovaj svetac, zagovornik Božje providnosti, ušao u domove, gradske četvrti, prijevoz, trgovine, tvornice i srca, da kroz rad, pravdu, kruh svagdašnji stolu siromaha ponudi dostojanstven život. Danas se zamolimo Maríju Antoniju, svetu Maríju Antoniju de Paz de San José, da nam puno pomogne. Neka nas Gospodin sve blagoslovi.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Vatikan

Još iz rubrike: