Papa Franjo: "Svi smo pozvani biti apostoli"

- Biti apostol nešto je što se odnosi na svakoga kršćanina te, dakle, svakog pojedinog od nas. Pozvani smo biti apostoli u jednoj Crkvi koju u Vjerovanju ispovijedamo kao apostolsku - rekao je Papa u svom razmišljanju nadahnutom na tekstu iz Lukina evanđelja o Isusovu slanju učenika (Lk 10,1-2). Papinu katehezu prenosimo u cijelosti.

- Nastavljamo s katehezama o strasti za evangelizaciju i pokušajmo, u školi Drugoga vatikanskog koncila, bolje razumjeti što danas znači biti "apostoli". Riječ "apostol" podsjeća na skupinu od dvanaest učenika koje je izabrao Isus. Ponekad nekog sveca nazivamo "apostol", ili općenitije biskupima. No, jesmo li svjesni da biti apostol tiče se svakog kršćanina, a time i svakoga od nas? Pozvani smo biti apostoli u Crkvi koju u Vjerovanju ispovijedamo apostolskom.

Dakle, što znači biti apostol? To znači biti poslan u misiju, u poslanje. Uzoran je i temeljan  događaj u kojem uskrsli Krist šalje svoje apostole u svijet dajući im moć koju je sam primio od Oca i darujući im svoga Duha. U Ivanovu evanđelju čitamo: Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga.” (20,21-22).

Drugi temeljni aspekt apostolstva je zvanje, odnosno poziv. Tako je bilo od početka, kada je Gospodin Isus "pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu" (Mk 3,13). Ustanovio ih je kao skupinu, davši im naslov "apostola", da budu s njim i da ih šalje u misije (vidi Mk 3,14; Mt 10,1-42). Sveti Pavao se u svojim poslanicama predstavlja ovako: "Pavao, pozvan za apostola" (1 Kor 1,1) i opet: „Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje“  (Rim 1,1). I ustraje na činjenici da je on " Pavao, apostol – ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih " (Gal 1,1); Bog ga je od majčine utrobe pozvao da naviješta evanđelje među narodima (vidi Gal 1,15-16).

Iskustvo Dvanaestorice i Pavlovo svjedočanstvo izazov su i za nas danas. Pozivaju nas da preispitamo svoje stavove, svoje izbore, svoje odluke na temelju ovih čvrstih točaka: sve ovisi o besplatnom Božjem pozivu; Bog nas također bira za službe koje ponekad nadilaze naše sposobnosti ili ne odgovaraju našim očekivanjima; na poziv primljen kao besplatan dar mora se odgovoriti besplatno.

Koncil kaže: “Kršćanski poziv [...] je po svojoj naravi i poziv na apostolat” (Decr. Apostolicam actuositatem [AA], 2). Riječ je o pozivu koji je zajednički, „kao što je zajedničko dostojanstvo članova za njihovo ponovno rođenje u Kristu, zajednička je milost sinovskog posinjenja, zajednički je poziv na savršenstvo; samo je jedno spasenje, jedna nada i jedno milosrđe bez podjela" (LG, 32).

To je poziv koji se tiče kako onih koji su primili sakrament reda i posvećenih osoba, tako i svakog vjernika laika, muškarca ili ženu. A to je poziv koji omogućuje da se apostolska zadaća vrši na aktivan i stvaralački način, unutar Crkve u kojoj „postoji raznolikost službi, ali jedinstvo poslanja. Apostoli i njihovi nasljednici primili su od Krista službu poučavanja, upravljanja i posvećivanja u njegovo ime i s njegovim autoritetom. Ali i laici, kao dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, unutar poslanja svega Božjeg naroda imaju svoju zadaću u Crkvi i u svijetu“ (AA, 2).

Kako u tom kontekstu Koncil shvaća suradnju laika s hijerarhijom? Je li to puka strateška prilagodba novonastalim situacijama? Nipošto, postoji nešto više, što nadilazi slučajnosti trenutka i što i za nas zadržava vlastitu vrijednost. “Crkva – potvrđuje Dekret Ad gentes – ne može se smatrati stvarno utemeljenom, ne živi u potpunosti, nije savršeni znak Kristove prisutnosti među ljudima, ako hijerarhiju ne podržava i ne surađuje autentični laikat” (br. 21).

U okviru jedinstva poslanja, različitost karizmi i službi ne smije dovesti do povlaštenih kategorija unutar crkvenog tijela; niti se može koristiti kao izlika za oblike nejednakosti koji ne mogu naći mjesta u Kristu i Crkvi. To je stoga što, iako su "neki voljom samoga Krista postavljeni učitelji, djelitelji otajstava i pastiri za druge, ipak postoji istinska jednakost među svima u pogledu dostojanstva i zajedničkog djelovanja svih vjernika u izgradnji tijela Kristova“ (LG, 32).

Tako postavljeno, pitanje jednakosti u dostojanstvu traži od nas da preispitamo brojne aspekte naših odnosa koji su odlučujući za evangelizaciju. Na primjer, jesmo li svjesni da svojim riječima možemo naštetiti ljudskom dostojanstvu i time narušiti odnose? Dok nastojimo razgovarati sa svijetom, znamo li jedni s drugima razgovarati kao vjernici? Je li naš govor transparentan, iskren i pozitivan ili je neproziran, dvosmislen i negativan? Postoji li volja za izravnim razgovorom, licem u lice, ili poruke šaljemo preko trećih strana? Znamo li slušati kako bismo razumjeli razloge drugoga ili se namećemo, možda i sladunjavim riječima?

Draga braćo i sestre, ne bojmo si postaviti ova pitanja. Ona nam mogu pomoći provjeriti način na koji živimo svoj krsni poziv, naš način apostolstva u apostolskoj Crkvi.